Kod hotela Dubrovnik, nedaleko od glavnog trga, raspakirava se jazz bend. Truba i klarinet su spremni, glazbenici se dogovaraju prije nego što počnu svirku, a nekoliko prolaznika već zastaje. Na prvi pogled djeluje spontano, kao da su samo došli i odlučili svirati. No da bi mogli nastupati, moraju ispuniti neke uvjete.
Naime, svi koji na ulicama metropole žele zasvirati i pritom postaviti instrumente, kofer, stolac ili stalak za note, moraju prvo dobiti dozvolu Grada, kažu na Radićevu trgu. S druge strane, oni koji ne koriste nikakvu opremu, poput pjevača a cappella, mogu nastupati bez ikakvih ograničenja. Zone u kojima je sviranje dozvoljeno nisu određene, već izvođači sami predlažu lokacije, a gradsko povjerenstvo, objašnjavaju, odlučuje hoće li dobiti odobrenje, pazeći da ih na istom mjestu u isto vrijeme ne bude previše. A tko svira bez dozvole, napominju u gradskoj upravi, riskira kaznu od 90 do 200 eura.
Kada bismo pak bend s početka priče preselili u London, stvari bi bile drukčije. Primjerice, u Westminsteru, okrugu u blizini Buckinghamske palače, uz to što je jasno definirano na kojim se lokacijama svirači smiju stacionirati, potrebna je i licenca za koju se ponekad prolazi i audicija kako bi se osigurala kvaliteta izvedbe. Ulični svirači ondje moraju poštovati i stroga vremenska ograničenja prema kojima nastup ne smije trajati više od 40 minuta, nakon čega treba uslijediti pauza od 20 minuta prije nego što nastupi netko drugi.
U gradu s bogatom glazbenom tradicijom, Beču, također su jasno definirane zone u kojima je uličnim sviračima dozvoljeno nastupati uz ranije ishođenu dozvolu. Osim toga, na gradskim su stranicama navedene i detaljne upute za izvođače. Primjerice, glasni instrumenti poput bubnjeva i puhačkih glazbala su zabranjeni, kao i pojačala. Pravila su tako detaljna da propisuju čak i to da svirači moraju biti stariji od 16 godina i jasno prepoznatljivi tijekom izvedbe.
Kada bi bend nastupao u Pragu, sve bi prošlo puno ležernije. U češkoj prijestolnici, naime, nema dozvola ni strogo određenih zona, a pravilo je jednostavno: može se svirati bilo gdje osim na mjestima gdje je to izričito zabranjeno, poput prolaza i podzemnih predvorja. Zagreb se, dakle, nalazi negdje između jer su u nas dozvole obavezne, ali nema unaprijed određenih zona, što sviračima ostavlja određenu fleksibilnost. No u praksi ni prethodno odobrenje ne znači uvijek siguran nastup.
Članovi benda Downtown Jazz Gang, koji imaju dopuštenja za tri lokacije, kod hotela Dubrovnik, robne kuće Nama i u Bakačevoj ulici, već su se više puta, govore nam, uvjerili da pravila na papiru i stvarnost na ulici nisu isto. – Budući da koristimo i trubu, ponekad nas ljudi znaju prijaviti zbog buke i u tom slučaju dozvole ništa ne znače. Policija nas zatraži da napustimo lokaciju i to se ne može osporiti – kažu članovi benda. Naglašavaju da se pritom strogo pridržavaju dopuštenog vremena nastupa, budući da kod Name smiju svirati od 16 do 19 sati, a u Bakačevoj od 11 do 13. Kod hotela Dubrovnik, objašnjavaju, sviranje je dozvoljeno bez vremenskog ograničenja.
Svirač s Trga kralja Tomislava, međutim, ne dijeli iste muke. – Dolazim svakog jutra i sviram isključivo duhovnu glazbu. Nikada nisam imao problema ni s policijom ni s komunalnim redarima, a i ljudi me dobro prihvaćaju – govori 82-godišnjak. Upravo to ga, dodaje, motivira da svaka tri mjeseca produljuje dozvolu.
A što kažu prolaznici? Trebalo bi jasnije definirati zone u kojima se može svirati, ali i tko smije nastupati, smatra studentica Nikolina. – Jedan pjevač crkvene glazbe na Trgu bana Jelačića često prekida skladbu kako bi tražio novac za "bolesnog svirača", što mi smeta. A ne sviđa mi se ni kada izvođači ulaze u tramvaje i prilaze ljudima – kaže. Više voli, dodaje, svirače koji su nenametljivi. Marina pak drži da ih ne treba ograničavati ni na koji način. – Ti ljudi sviranjem zarađuju za kruh. Svi su mi simpatični i rado ih susrećem – zaključuje.
Otvori KEKS Pay
