Kao mjesto vrhunske strojne obrade motora, ali i simbol obiteljskog zajedništva, stručnosti i kontinuiteta, obrt Božičević poznat je više od četiri desetljeća. Osnovan je 1980. kao autoservis, a sedam godina kasnije usmjerio je svoje djelovanje prema strojnoj obradi motora, čime je počela nova era radionice pod vodstvom Ivice Božičevića i njegova sina Ljerka. Danas se posao u zagrebačkom naselju Savski gaj nalazi na prijelomnoj točki: obiteljski obrt koji je pokrenuo njezin djed, a razvio otac, uskoro će preuzeti Ljerka Božičević Jurin, diplomirana inženjerka strojarstva i nasljednica treće generacije u ovom mehaničarskom pogonu.
Njezin otac Ljerko bio je dugogodišnji stup obrta, a danas s ponosom promatra kćer kako zauzima to mjesto. – Moje druženje s tatom izgledalo je tako da bi me stavio u dizalicu, podignuo i rekao: "'ajde, stisni kuplung" – prisjeća se Ljerka. Nakon završetka fakulteta 2013. godine, kaže, službeno se priključila obiteljskom poslu, no odluka o preuzimanju obrta sazrijevala je postupno.
– Dogovorili smo se da to bude s tatinim rođendanom. Iako sam odmalena uključena u rad, na ovaj ili onaj način, trebalo mi je vremena da skupim hrabrosti i preuzmem posao na sebe. Ipak je to velika odgovornost. Treba osigurati plaće ljudima, davanja za državu... Nije to mala stvar – objašnjava. Obiteljski obrt počeo je 1980. kao autoservis, a već 1987. godine specijalizirao se za strojnu obradu motora. Prvotnu inicijativu dao je djed Ivica, a sin Ljerko, tada već iskusni automehaničar, ubrzo mu se pridružio. Danas obrt može obraditi praktički sve vrste motora s unutarnjim izgaranjem, od osobnih automobila do poljoprivrednih strojeva.
– Radilica je radilica, glava je glava, ventil je ventil. Samo morate imati alate kojima ćete to popravljati i biti spremni ulagati. Ako je tvornica predvidjela popravak, ništa nije nerješivo – objašnjava inženjerka strojarstva, koja i sama zna zavrnuti rukave kad je potrebno.
Prepoznatljivost njihova obrta, dodaje, nadilazi lokalnu zajednicu. – Kamo god da krenete, od Zagorja do Moslavine, pa i do mora, teško ćete pronaći nekoga tko nije čuo za Božičeviće. Otac je bio poznat po tome što se prema svima ponašao korektno i s poštovanjem. Ljudi to pamte – napominje. I upravo zato, dodaje, njoj je start puno lakši nego što je bio njemu.
– Da se razumijemo, teško je i održati uhodani posao, ostati na istoj razini, no puno je teže početi od nule – kaže Ljerka. Njezina je otegotna okolnost, domeće, što je žena u branši koja je tradicionalno muška pa je se, napominje, na prvu ne doživljava ozbiljno.
– Sjećam se vremena kad sam se tek zaposlila. Tata je tada već znao pomalo izbivati iz radionice, a ja sam se javljala na pozive. Ljudi bi znali reći: "Dajte mi nekog muškarca!" U početku me to vrijeđalo, bila sam osjetljiva. S vremenom sam, kako se kaže, “oguglala”. Znala bih im reći: “Koga želite, imamo tokara, mehaničara i inženjera strojarstva?” Naravno, svi bi htjeli inženjera. A ja bih im samo rekla: "Ja sam jedini inženjer ovdje" – prisjeća se. Danas, govori, više nema tih nesigurnosti, iako predrasude nikada ne nestanu u potpunosti. – Znam da ovo nije tipično ženski posao, ali to ne znači da ga žena ne može obavljati – naglašava Ljerka Božičević Jurin.
Radionica trenutačno zapošljava desetak ljudi, a broj djelatnika već godinama ostaje stabilan. – Širenje mi nije prioritet. Radionica je velika, imamo sve strojeve koji nam trebaju i dovoljno ljudi da sve to odradimo – kaže. A među zaposlenima, dodaje, nalaze se i članovi uže i šire obitelji.
– Mama službeno vodi financije, a zapravo drži ne tri, nego četiri kuta ovog poslovanja. Ujak je radio kod nas do mirovine, a i sada ponekad navrati. Bratić je također završio u radionici – nabraja pa napominje da su obiteljski obrt u svakom smislu tih riječi. – Kod nas rade i po dvije generacije iz iste obitelji. Ljudi ostaju ovdje do mirovine. Cijenimo trud i znanje i mislim da se to vidi – ističe.
Ne skriva da bi, kada službeno preuzme posao, voljela neke stvari ipak prilagoditi svom tempu. – Mijenjala bih način rada tako da imam malo više slobodnog vremena. Voljela bih sve malo ubrzati i sistematizirati. Još se uhodavam, ali vjerujem da ću to uspjeti za neko vrijeme – objašnjava.
Odnosi u radionici, ističe također, nisu "klasično šefovski", svi se međusobno poštuju i dobro surađuju. – Imam osjećaj da je ljudima sa mnom lijepo raditi. Niti oni iskorištavaju mene, niti ja njih. Naravno, nije sve idealno, u svakom poslu ima problema, ali važno je kako ih rješavaš – kaže.
Poslovno i privatno u ovom su obrtu već odavno postali jedno te isto. Sada je čak i Ljerkin sin već malo “uronio” u obiteljsku tradiciju. – Rekla sam mu da se može baviti bilo čime, ali da će naučiti bar poravnati glavu ili složiti motor. Da znam da svojim rukama može nešto zaraditi. A ako ima afinitete za nešto drugo, slobodno. Ja sam odrasla s tim, on tek kreće. Završava treći razred srednje škole i rekao je da će raditi nekoliko tjedana sada, tijekom ljeta, kako bi zaradio džeparac za more – govori Ljerka Božičević Jurin.
Otvori KEKS Pay
