Julienne Bušić (1948.–2026.) bila je velika žena. Pripadala je rijetkoj vrsti ljudi koji vlastiti život pretvore u dugotrajan zavjet jednoj ideji, a da pritom nikad ne izgube intelektualnu znatiželju, moralnu disciplinu ni sposobnost samokritike. Njezin život nije bio samo priča o hrvatskoj emigraciji ili o političkom idealizmu, nego priča o jednoj Amerikanki koja je slobodu Hrvatske prihvatila ozbiljnije nego mnogi rođeni Hrvati. Za većinu ljudi domovina je slučajnost rođenja. Za Julienne Bušić Hrvatska je bila izbor, a izabrane domovine uvijek se vole radikalnije, bolnije i vjernije. Zato je njezin život imao gotovo antičku dimenziju. Žena rođena u demokraciji dobrovoljno je ušla u vrtlog tuđe povijesti, prihvatila njezine poraze, robije i stigme, te joj ostala vjerna čak i onda kad su je neki iz te iste Hrvatske počeli odbacivati ili se praviti da im je neugodno zbog njezina postojanja.
Upravo je u tome bila njezina moralna snaga, njezina veličina. Ona je pripadala generaciji ljudi koja je vjerovala da sloboda nije retorička figura, nego pitanje osobne žrtve. Današnji svijet teško razumije takve ljude, jer više ne razumije fanatičnu odanost ideji. Današnji cinizam pretpostavlja da iza svake velike geste stoji korist, interes ili narcizam. Julie je bila dokaz da to nije uvijek tako. Ona je desetljećima živjela posljedice svojih uvjerenja bez ikakva jamstva da će povijest završiti na njezinoj strani. Znakovito je da se upravo u rujnu ove godine navršava pedeset godina od otmice zrakoplova iz 1976., događaja koji je Julienne Bušić trajno upisao u povijest hrvatske političke emigracije i borbe za hrvatsku slobodu. Pola stoljeća poslije još traje spor o tome kako tumačiti taj čin, ali jedno je neupitno: za Julienne i Zvonka Bušića to nije bila epizoda osobnog avanturizma, nego ekstreman pokušaj prisile svjetskih medija da uopće primijete hrvatsko pitanje. Upravo u povodu te obljetnice Školska knjiga priprema novu knjigu posvećenu tome slučaju i vremenu hrvatske političke emigracije.
Istodobno, Julie je posljednjih godina pisala vlastite memoare. Njezin rukopis stigao je do sredine 1990-ih – do razdoblja kad je san o hrvatskoj državi već bio ostvaren, ali su počela nova razočaranja, političke i osobne pukotine. U tome ima nečega gotovo simboličnog: žena koja je desetljećima pokušavala objasniti jednu epohu nije stigla dovršiti vlastito konačno svjedočanstvo o njoj. A završilo je gotovo nestvarno tiho. Julienne Bušić preminula je na odjelu intenzivne njege zagrebačke Kliničke bolnice Sveti Duh, nakon operacije koljena. Žena koja je desetljećima živjela pod teretom jedne velike povijesti otišla je bez pompe, bez državničkih govora i bez spektakla, gotovo anonimno, baš onako kako Hrvatska često ispraća ljude koji su za nju dali najviše.
Posebnu dirljivost njezinu kraju daje činjenica da Julienne Bušić tijekom većeg dijela života nije bila osobito religiozna osoba. No nakon Zvonkova samoubojstva dogodio se dubok unutarnji preokret. Ljudi koji su joj bili bliski svjedoče da se vratila vjeri, tražeći u njoj smisao tragedije, patnje i gubitka koje je nosila desetljećima. Na drugi svijet otišla je ispovjeđena i pomazana svetim bolesničkim uljem. U životu žene koja je toliko toga prošla i toliko toga izgubila, i taj posljednji čin imao je neku tihu simboliku pomirenja. Posebno je fascinantno to što ni nakon stvaranja hrvatske države nije pristala na sentimentalno domoljublje. Ostala je intelektualno nemirna i neugodna. Pisala je o licemjerju Zapada prema hrvatskim disidentima, o dvostrukim kriterijima američke politike, o sustavnom ušutkivanju hrvatskih emigranata i političkih zatvorenika. Nije tražila udobnu ulogu simboličke heroine. Nije se pretvorila u dekor državnih ceremonija. I dalje je govorila ono što misli, čak i kad je znala da će zbog toga biti marginalizirana.
Zato je epizoda iz 2018. godine s otkazanim govorom u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi – kad joj nisu dopustili održati predavanje o idealima i žrtvi – gotovo simbolična za cijeli hrvatski odnos prema Julienne Bušić. Žena koja je 1970. riskirala zatvor bacajući proturežimske letke sa zagrebačkog Nebodera protiv jugoslavenske diktature, desetljećima poslije postala je nepoželjna u dijelu demokratske Hrvatske zbog medijskog pritiska. U jednoj rečenici sama je opisala apsurd svoje sudbine: "Demokratska Hrvatska ušutkala me da ne bih govorila o tome kako me je ušutkala diktatorska Jugoslavija." Malo je ljudi koji su tako precizno ogolili hrvatski strah od vlastite povijesti.
No Julienne Bušić nije bila samo politički simbol. Posjedovala je ozbiljnost duha, ono što se danas može smatrati rijetkošću. U njezinim tekstovima i intervjuima zrcali se žena koja je razumjela mehanizme moći, propagande i povijesnog pamćenja. Govorila je o Jugoslaviji bez nostalgije, ali i bez banalnosti; o Americi bez mržnje, ali i bez iluzija. Bila je sposobna vidjeti kako velike sile moral prilagođavaju interesu. Zato su njezini tekstovi često zvučali kao upozorenja, a ne kao memoari. Njezina odanost Zvonku Bušiću također nadilazi uobičajene političke kategorije. U vremenu površnih odnosa njih dvoje djelovali su poput likova iz nekoga starog stoljeća – povezani idejom, tragedijom, zatvorom i gotovo sudbinskom predanošću Hrvatskoj. Nakon Zvonkove smrti Julienne nije gradila mit od osobne boli; nosila ju je dostojanstveno, gotovo spartanski. U tome je bilo neke šutljive hrabrosti, onoga što današnja kultura gotovo više i ne poznaje.
Možda će tek vrijeme pokazati koliko je Julienne Bušić bila neobična pojava u hrvatskoj povijesti. Amerikanka koja je hrvatsku slobodu shvatila kao moralnu obvezu. Disidentica koja nije pristala postati dvorski ukras. Žena koja je preživjela zatvore, političke stigme, medijske napade i osobne tragedije, a ipak zadržala vjeru da riječi i ideje imaju smisla. Njezina biografija podsjeća nas na to da Hrvatsku nisu stvarali samo generali, političari i vojske. Stvarali su je i ljudi koji su desetljećima nosili njezino ime poput tereta, često daleko od nje, bez sigurnosti da će je ikad dočekati. A Julienne Bušić dočekala ju je samo da bi otkrila koliko slobodne države katkad znaju biti nezahvalne prema onima koji su ih sanjali prije svih.
Zato Julienne Bušić zaslužuje pogreb sa svim počastima koje Hrvatska može dati jednoj velikoj borkinji za svoju slobodu. Ne zbog političke mode ili dnevnopolitičkih kalkulacija, nego zbog elementarne povijesne pravednosti. Država koja ne bi znala odati počast ljudima koji su za njezinu slobodu žrtvovali mladost, mir, privatan život i desetljeća vlastite sudbine, polako bi gubila sposobnost razumijevanja vlastitih temelja. Hrvatska se od Julie Bušić ne smije oprostiti šutke.
Otvori KEKS Pay
