U Europi se 25. svibnja održavaju izbori koji su važni za sve nas i na koje bismo trebali usmjeriti pozornost. Neki od mojih kolega, stranih dopisnika iz Bruxellesa s istančanim smislom za suhi humor, na to bi dodali: “Da, izbori 25. svibnja u Ukrajini!” Ali ne, to su, naravno, izbori za Europski parlament koji su, možda ste čuli, “ovaj put drukčiji”.
Jesu, zaista su drukčiji jer su to prvi europski izbori koji se održavaju nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, nesuđenog “ustava EU”, što znači da zbog porasta ovlasti EP-a građani ne biraju samo zastupnike koji će odrediti pravac različitih politika Europske unije nego biraju i zastupnike koji će možda prvi put izabrati i predsjednika Europske komisije. Europski izbori zaista su ove godine drukčiji, no ipak ne toliko kao ovogodišnji Eurosong. Lisabonski ugovor možda je dao ovlasti za biranje šefa Komisije, ali – hej! – Lisabon je preksinoć također dao i 12 bodova bradatom transvestitu iz Austrije. Što nas dovodi do prve od dviju stvari koje trebate znati uoči europskih izbora...
Živimo u Europskoj uniji u kojoj Conchita Wurst u trenu postane poznatija većem broju Europljana nego predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy. Možda zvuči kao pretjerivanje, ali nije to trenutačni fenomen samo s Conchitom Wurst. Prije tri i pol godine jedne su hrvatske novine u istom danu objavile dva intervjua: jedan s Hermanom Van Rompuyem, drugi s Halitom Ergençom, turskim glumcem iz serije Sulejman Veličanstveni. Što mislite, koji je od ta dva intervjua objavljen preko dvije stranice s naslovom na temu proširenja EU, a koji je ostao skriven na manjem, sporednijem prostoru? Halit je, naime, dobio veći prostor za lamentiranje o tome kako “EU trenutačno ima vlastite probleme, pa ulazak Turske ne bi bio najsjajnije rješenje za sve nas”, a predsjednik tijela koje o ulasku Turske u EU zaista odlučuje dobio je sporednu ulogu. Jučer Halit, danas Conchita, ali to je Europa u kojoj živimo. Kultura, tradicija, zabava i sport katkad povezuju Europljane mnogo više nego politika.
Druga stvar koju treba znati uoči europskih izbora jest: euro je spašen! Različiti kandidati u kampanji obilaze gradove i sela optužujući protukandidate za krizu. Desni centar optužuje lijevi centar za politiku prezaduživanja prije krize, a lijevi centar optužuje desni za politiku štednje koja je u krizi mnogim građanima srozala životni standard. I jedno i drugo isprazne su političke floskule. Niti je europski lijevi centar više toliko lijevo nakon Schroedera i Blaira, niti je desni centar, koji je dominirao Europom u vrijeme krize, realno imao drugih opcija osim politike fiskalne konsolidacije. Kriza koja je pogodila Europu bila je, među ostalim, i kriza jednog modela rasta. Taj model sastojao se od poticanja gospodarskog rasta s pomoću financijskih trikova i konstantnog zaduživanja. Problemi su nastali kad tržišta više nisu željela posuđivati, a države nisu imale nikakav drugi model rasta.
Kad su prinosi na državne obveznice postali neizdrživo visoki, počele su spekulacije o izlasku nekih zemalja iz eurozone. Prinosi na obveznice, odnosno postotak kamata po kojima se države zadužuju, bili su politički relevantan podatak koji se pratio i analizirao iz dana u dan. Danas se Irska, nakon uspješnog izlaska iz “bailouta”, zadužuje uz prinos od samo 3,02 posto, što je najniži postotak otkako je ta zemlja uvela euro. Prinosi na obveznice Španjolske i Italije na razini su onih koje su te zemlje uživale prije kraha Lehman Brothersa. Čak se i Grčka vratila na tržište izdavanjem obveznica uz prinos od 4,95 posto, mnogo manji nego što su svi analitičari predviđali.
Ako gledamo prema kriteriju koji je služio za predviđanja o mogućem raspadu eurozone, onda se euro u ovim danima uoči europskih izbora zaista čini kao spašena valuta. Zašto onda mnogi Europljani planiraju izići na birališta (ili, još gore, ostati kod kuće) sa željom da nekoga kazne zbog lošeg upravljanja izlaskom iz krize? Možda zato što su ove brojke presvježe i prekratko prisutne da bi dovoljno čvrsto dokazivale to što zasad samo naslućuju. Možda zato što se ove brojke ne preslikavaju automatski u brojke rasta i zaposlenosti. A možda i zato što na razini društvene pozornosti brojke o prinosima na obveznice i dalje odzvanjaju mnogo slabije od “douze points”. Posebno kad tih 12 bodova idu bradatoj ženi iz Austrije.
A slicnost sa Isusom ne mislim da je slucajna, kao sto ni slicnost EU Parlamenta s Babilonskom kulom nije slucajna. NWO radi punom parom.