Najprije, iskrene čestitke svim kolegicama i kolegama koji su jučer, na Svjetski dan slobode medija, zasluženo primili nagrade Hrvatskog novinarskog društva za svoj novinarski rad tijekom prošle godine ili tijekom cijele svoje novinarske karijere. Čestitke i onim kolegicama i kolegama koji su u svim nagradnim kategorijama bili i nominirani jer svake godine, i za nominacije i za nagrade, mi predlažemo one najbolje među nama. A uz povjerenje i poštovanje onih kojima se obraćamo, naših čitateljica i čitatelja, gledateljica i gledatelja te slušateljica i slušatelja, to međusobno odavanje priznanja iznimnim kolegicama i kolegama iz naše struke – nešto je najvrjednije.
Ali taj dan kada na neki način slavimo postojanje novinarstva i one koji ga – unatoč svim preprekama, pritiscima, prijetnjama i raznim dugim oblicima i pokušajima da ih se utiša – održavaju živim i žilavim, uvijek, baš svake godine, zasjeni jedna ružna i, zapravo, posve nerazumna činjenica. To da nikada, baš nikada do sada, dodjela novinarskih nagrada nije izravno prenošena na televiziji. Posve nelogično, zar ne? I neprihvatljivo.
Iako imamo više televizijskih kuća, ovakav prijenos sasvim sigurno spada u zadaće javne televizije, odnosno HTV-a. Ako na HTV-u, posve opravdano, svake godine gledamo izravne dodjele glumačkih, sportskih, poduzetničkih i raznih drugi nagrada, zašto onda nema mjesta za prijenos dodjele novinarskih nagrada? To je pitanje tim smislenije i opravdanije ako se zna, i svake se godine na ekranu lijepo i vidi, da HTV izravno prenosi i dodjele dviju također poznatih medijskih nagrada – Večernjakove ruže i Zlatnog studija, čiji su organizatori Večernji list i Jutarnji list, a o tome tko će biti nagrađen odlučuje publika. Ako javna televizija svake godine izravno prenosi dodjele svih tih navedenih nagrada – zašto onda nema prijenosa dodjele nagrada Hrvatskog novinarskog društva, nagrada kojima novinarke i novinari te snimateljice i snimatelji nagrađuju one najbolje među sobom? Zar u 365 dana u godini na čak četiri HTV-ova kanala nema mjesta za stotinjak minuta prijenosa iz Novinarskog doma?
Za to što javna televizija na takav način ignorira, ujedno i obezvrjeđuje novinarsku i snimateljsku profesiju koje su temelj i smisao i njena postojanja, a presudnu važnost novinarstva za društvo zaista nema potrebe posebno navoditi i naglašavati, nema opravdanja. I kada mi – novinarke i novinari, snimateljice i snimatelji –jedni drugima odajemo poštovanje i priznanje za učinjeno – napisano, izrečeno ili snimljeno – red je da se to vidi i čuje i u izravnom televizijskom prijenosu. Mi to zaslužujemo. To zaslužuje i javnosti, oni zbog kojih mi i postojimo.
I još nešto, bilo bi zaista lijepo i profesionalno, ali i ljudski, da svake godine svaki medij pri izvještavanju o dodjeli novinarskih nagrada navede sve nagrađene, a ne samo one dobitnice i dobitnike koji dolaze iz njihova medija, dok se ostale prešuti. Javnost se time uskraćuje za cjelovitu informaciju, prešućene kolegice i kolege se na neki način unizuje, a kod samih novinarki i novinara te snimateljica i snimatelja takve uredničke odluke izazivaju neugodu, jer se oni na taj dan, pa ako ćemo iskreno – ni inače, ne doživljavaju konkurencijom. I kolegijalno se vesele svačijoj nagradi i iskreno čestitaju svakome tko ju je dobio.
Otvori KEKS Pay
