Mediji su jučer izvijestili hrvatsku i svjetsku javnost kako je član predsjedništva SDP-a i nekadašnji ministar branitelja Predrag Matić i formalno svom imenu dodao nadimak Fred pa je sada njegovo službeno ime “Predrag Fred Matić”. Vijest, sama po sebi neznatna, jer Matića ionako svi zovu Fred, no zanimljivo je, i vrijedno malo dodatne analize, to što je kao razlog promjene imena naveo bolju prepoznatljivost na izborima za Europski parlament.
Slučaj “Fred” je još jedan pokazatelj kako suvremene izborne kampanje sve više slijede principe trgovačkog brendiranja i oglašavanja.
U postmodernom demokratskom svijetu sfera ekonomije odavno je progutala sferu politike. Izborne kampanje se koncipiraju kao prodaja političkog proizvoda na tržištu glasa, na kojem prije svega treba biti prepoznatljiv i konkurentan. S jedne strane ljudi vole stare brendove na koje su naviknuti, ali isto tako i novi, još neiskušani proizvod, prezentiran uz puno pompe, pogotovo u vrijeme kad su se stari proizvodi “pokvarili”, imaju svoje šanse. Kad ih je puno na polici, i kad kupac bira “preferencijalno”, važno je biti uočljiv, pa da i minimalni, rastreseni simpatizer može odmah vidjeti - aha, ovo je onaj.
U kampanji je važno najprije odrediti na koje potrošače ciljaš, da se fokus nepotrebno ne rasipa, a onda proizvod dobro upakirati i prezentirati im zašto će upravo vaš kandidat zadovoljiti njihovu političku potrebu, a ne neki drugi. No sve to pada u vodu ako nisu u stanju zapamtiti te i pronaći na listi. Ime političkog proizvoda dijelom može odrediti njegovu sudbinu na tržištu glasa, a kad je utrka tijesna, postaje važna svaka nijansa.
Predrag Matić je dodavanjem službenom imenu nadimka Fred učinio minimalnu sadržajnu promjenu jer je ionako po tom nadimku bio prepoznatljiv, ali je procijenio da mu u kontekstu izbornih lista to formalno može biti važno. Nadimak “Fred” je kratak, pamtljiv, originalan, u ovom slučaju pomalo i zauman, je ne znamo kakve veze ima s njim budući da ne nosi odijela niti pleše kao Fred Astaire niti izgleda kao Fred Kremenko. Ne znamo kako ga je dobio, ali možemo pretpostaviti zašto mu je među prijateljima i rodbinom, a kasnije i drugima ostao. “Matić” je dosta često prezime, a “Predrag” ime koje bi odgovaralo nekom iznimno umiljatom liku, poput Jandrokovića, a ne uglavnom mrkom Matiću.
Nadimci se često daju kako bio osobu markirali među mnogima koji se zovu isto ili slično. Čemu ti koristi telefonski imenik ako trebaš nazvati osobu koja se zove Ivan Horvat, kao i desetine drugih? Osim što služe za razlikovanje kod ljudi koji imaju prečesta ili manje pamtljiva imena i prezimena, nadimci ulijeću i kod imena i prezimena koje osobi “ne stoje”.
Zašto nekog Antu zoveš Ante, nekog drugog Antu po prezimenu, a nekog, ako i nema svoj stalni nadimak, po nekom internom? Očito ovisi o tome što mu od toga “pristaje”. Obično je to ono što je kraće, neobičnije, zvučnije. Neki dobro pogođen nadimak, koji se dobije obično u djetinjstvu, često ostaje do kraja života. Ima i nekih prezimena koja zvuče kao nadimak i savršeno pristaju nositelju, primjerice, Kerum. Kerum je Kerum i kod njega nije ni bilo potreba za nadimkom.
Neka prezimena su očito u vezi s nadimcima predaka. Tako se u Runovićima dogodi da se susretnu i popričaju Ždero, Lešina i Bitanga, što su sve prezimena iz istog znamenitog sela. U težim povijesnim vremenima češće se dijeli i “nome di battaglia”, borbeno ime, poput partizanskih: Španac, Crni, Tito, Krcun, Valter, Čiča, Brk i sličnih divota.
Predrag Matić, dakle, procjenjuje da bi nekim potencijalnim glasačima među mnoštvom kandidata dodavanjem nadimka olakšao orijentaciju u smislu – aha, to je Fred, e njega ću poslati u Bruxelles.
Imena nisu nipošto neutralan i bezazlen faktor u našem mapiranju svijeta. I o tome treba voditi računa. Za početak, tamo gdje čovjek može birati, treba izbjeći negativne konotacije. Minimalno razborit čovjek neće novi mesni narezak nazvati “Kancer”, građevinsko poduzeće “Genocid d.d.” ili novi brend kave “Doljevuša”.
Imena salama su najbolji primjer. Od prijatelja koji je radio u mesnoj industriji davno sam dobio važnu lekciju. Čim se u nekoj mesnoj prerađevini ne navodi od kojeg komada mesa je načinjena, dakle, ako se ne spominje but, plećka i slične imenice, vjerojatno se radi o otpacima za koje je potrebno naročito pompozno ime, pri tome i apstraktno tj. nevezano uz životinju, pa se pribjegava nazivima poput Pariška, Posebna, Specijalna i slično.
Čuo sam i teoriju kako je za uspješnost važno imati glas “k” u izgovoru naziva kompanije. Coca-cola, Microsoft, Mc Donalds, Nike, Amazon.com bili bi primjeri. Ali ga nema Adidas, Apple (istina, za računala ima dodatak Macintosh), Google itd. Možda je to vrijedilo ranije jer je, primjerice, Kodak koji je imao čak dva “k” bankrotirao jer su se uljuljali u proizvodnju fotografskog filma i nespremni dočekali eru digitalne fotografije. Nokia je također doživjela sunovrat, o Agrokoru da i ne govorimo, a i Hajduku u zadnje ime ne ide baš najbolje. Jedna od strategija oživljavanja mrtvaca ili entiteta blizu terminalne faze je da mu se promijeni ime. Tako se Hippo prekrstila u Addiko banku, a Agrokor ovog tjedana u Fortenova grupu, dakle em jaka, em nova, em je grupa.
Možda bi i političari trebali potpuno promijeniti ime kada potroše staro. Pa bi vam se na listi HDZ-a 2024. mogao ponuditi “Ivano Grmuša”, nominalno prepakirani Ivo Sanader. U tom slučaju bi se moralo dobro provjeriti nepoznata imena, kako se iza njih ne bi skrio poznati lik. Ne znaš koga, pa, hajde, zaokružiš imenjaka, recimo nekog Ninu Torbarinu, kad ono preimenovani Stipe Mesić.
Ako već ne možemo mijenjati označeno, uvijek se možemo poigrati označiteljem.
Ali, možda Predrag Matić ustvari nije dovoljno poznat i prepoznat ako ovisi i o eksplicitnom navođenju nadimka? Ime “Luka Modrić” prije petnaest godina nije bilo ništa zvučnije niti pamtljivije nego, primjerice, Ivan Katić ili Marko Matić. Osoba je svojom karijerom učinila to ime i prezime brendom. To je slučaj kad sadržaj učini prepoznatljivom nominalnu formu, tj. ime, prezime, nadimak, a ne obrnuto. Neki za svoje proizvode biraju imena slična već izbrendiranima ne bi li malo zvjezdane prašine palo i na njih, pri tome ne mislim na Abidas, Bolce-Dabbana i slične brendove s placa. Možda bi neki uporni, ali neuspješni kandidati za ove europarlamentarne izbore trebali promijeniti ime u Luka Modrić, Ivo Pogorelić, Mate Rimac?
Pa izađeš na izbore, a ne kao prošli put kad si bio jedan od 75% koji su ostali doma i kažeš – vidi maestro Pogorelić se kandidirao, ajde za njega ću. A ono bivši Lovro Kuščević.
Neki su uspijevali imenu koje su etablirali drugi ponovo dati jednako jak sadržaj, iako se radilo o golemom riziku. Za sve starije od 30 godina do kraja života pravi Ronaldo će biti Ronaldo Luís Nazário de Lima, poznatiji i kako “debeli Ronaldo”. Kad se, još za njegovog vremena, pojavio mladac koji je na dresu nosio isto ime, na početku je to izgledalo smiješno. Drskost, ali i veličina Cristiana Ronalda, je upravo u tome što je na dres stavio ime “Ronaldo”, a ne “Cristiano” ili jedno od prezimena “Aveiro”, a svojim igrama je kasnije opravdao taj čin. Trebalo je imati muda pa staviti na leđa “Ronaldo” u vrijeme kad je debeli još bio u igri. Kao da se na europarlamentarnim izborima 2029. neki nadobudni mladac stavi na listu s nadimkom “Fred”.
Možda, sljedeći tendenciju komercijalnog brendiranja i u politici, imena i prezimena s vremenom potpuno nestanu a ostanu samo nadimci. Pa na listi piše samo Rojs, tamo Fred, ovdje Njonjo tamo Jambo. Bilo bi pošteno kad bi se uz imena političara ubuduće na izbornim listama dodavao i nadimak koji bi ih kvalificirao i podsjećao na njihove prošle zasluge, poput “istanbulski”, “marakeška”, “regionski” pa bi se kandidirali “Dubravka Istanbulska Šuica”, “Gordan Marakeški Jandroković” i slično.
Uočljivost je, dakle, važan adut na euroizborima. Ali treba imati na umu da biti uočljiv možda olakšava biti izabran, ali jednako tako olakšava biračima i da vas zaobiđu.
Mogao si je odmah dodati i indijansko ime: "Urašteni nokat", po kojem je poznat, jer si je onomad u Vukovaru zamotao krivu nogu zbog uraštenog nokta kako ne bi trebao ići na prvu liniju. Inače mu je dijagnozu uraštenog nokta postavio doktor Srbin koji je radio u vukovarskoj bolnici, a čiji je sin kao četnički vojvoda istu oslobodio skupa sa Šljivančaninom.