Hrvatska je javnost mlako popratila zbivanja vezana za slovenski referendum o potpomognutom umiranju. Kao i mediji, koji su tek zabilježili da su Slovenci nedjeljnu večer dočekali s neslužbenim rezultatima od 53,07 posto "protiv" i 46,93 "za" slovenski zakon iz srpnja, kojim je bilo omogućeno asistirano samoubojstvo. Koje je pak eufemizam za eutanaziju, jer potpomognuto ubojstvo tretira se kao samostalan čin teško oboljelog i neizlječivog bolesnika kojim on sam sebe vlastitim činom dovodi do smrti. Dakako, uz pomoć liječnika koji može propisati smrtonosni lijek i uputiti pacijenta kako će ga sam uzeti, ali mu ga on ne daje kao što to čini pri eutanaziji. Gdje je posljednji čin liječnikov, a ne pacijentov. Riječ je, zapravo, o tehničkoj strani istog pitanja, na koje je odgovor suvremeni čovjek odlučio uzeti u vlastite ruke premda nije tvorac života. Eutanazija je, praktički, samo onaj drugi kraj batine na čijoj se suprotnoj strani nalazi pobačaj. Gdje čovjek sebi uzima pravo, putem zakonskih akata kako bi umirio savjest, suditi o početku i završetku života drugoga ljudskog bića. Slovenci su na referendumu odlučili odbaciti već prihvaćeno zakonsko rješenje koje je parlament usvojio 24. srpnja 2025. Prevaga je bila relativno tijesna, no ipak je glas naroda prevagnuo kao glas razuma u trenutku kad se Slovenija počela približavati onim europskim zemljama koje su u svoje ruke uzele pitanje života i smrti.
Zapratili bi ga oni da je rezultat referenduma bio drugačiji...