U noći između 14. i 15. ožujka 1939. zbio se u Berlinu jedan od istodobno najsramotnijih i najžalosnijih događaja u suvremenoj povijesti Europe i zapadnog svijeta. Njegova tragična figura šezdesetsedmogodišnji je praški odvjetnik, sudac Vrhovnoga upravnog suda iz vremena Austro-Ugarske, pjesnik, kolekcionar umjetnina i prevoditelj s engleskog Emil Hácha. Nakon što je po sramotnom Minhenskom sporazumu, kojim su francuski premijer Daladier i britanski Chamberlain principe žrtvovali za mir, te sklopili dogovor s Adolfom Hitlerom i izručili mu Sudete, tojest dio čehoslovačkog teritorija, Edvard Beneš 5. listopada podnosi ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke i smjesta emigrira u Sjedinjene Američke Države, a za predsjednika biva imenovan Emil Hácha. Izabiru ga zato što je katolik i konzervativac, nije umiješan u prethodna politička zbivanja, ugledan je u društvu i odlučni je antikomunist. Ljudima se činilo da će se takav Hácha nekako nositi s izazovom samoće u suočenju sa zvijerima, koja je zadesila Čehoslovačku.