Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 54
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Povjesničarka iz Petrinje

'Vjerujemo bezimenim dobročiniteljima, političarima ne. Četvrt stoljeća nisu u stanju ni pokrpati rupe od gelera'

Pula: Navijači NK Istra prikupili pun šleper pomoći za Sisak i Petrinju
Foto: Srecko Niketic/PIXSELL
1/6
10.01.2021.
u 13:24

Mi Petrinjci vjerujemo mladima iz Rajića, vatrogascu koji je potegao s Mljeta, alpinistu iz Ogulina koji se vere po našim nesigurnim krovovima... ali političkim lešinarima ne!

Nevelika Petrinja danas nije ni po čemu zanimljivo mjesto, to je naprosto zapušten i neprivlačan grad koji je vrijeme pregazilo. Ne bi postala velika ni da je pošteđena rata, ali vjerojatno bi zadržala status pri vrhu, među boljima svoje veličine. Nekoć je bila lijepo osmišljen grad, sadržajan za život. Ovako, rat i poraće došli su joj glave. Danas je petrinjska bilanca na negativnoj putanji, opasno blizu dna. Prošlost ovog grada, kao i svakog drugog, vidi se na grobljima. Ona su stara, otmjena, dijelom već u šumi. Imaju ono nešto, podsjećaju na bolje dane. Arhitektonskom ljepotom užeg gradskog središta plijenila je pokoja starija gradnja, od baroka do secesije. Interveniralo se u prostor, s polovičnim uspjehom. Šteta, nije trebalo. Francuska uprava ostavila je njegovan park, protegla cestu do Kostajnice, uložila u higijenski standard. Bezopasni neki okupatori. Imali smo i gorih.

Dobro pamtim rujan 1995. i svoj prvi susret s Petrinjom. Da slučajno slabo pamtim, uvijek sam se mogla podsjetiti, i prije utorka 29. prosinca 2020. Osim nove crkve sv. Lovre, u centru se od rata ništa nije promijenilo, možda je obnovljen svega jedan krov i zamijenjena dva propucana stakla.

Obilazak je uvijek kratak, nema se što važno vidjeti u Petrinji, nema dvorac niti je imala golemi prateći veleposjed, kao ni ergele njegovanih konja. Prepuštena propadanju, otrcala su se i pročelja, ono malo bogatijih građanskih kuća u kojima bi čovjek još nalazio knjige, srebrni pribor za jelo i bolji porculan. Građena je za vojsku. Vladar, proračunat, prepustio nam je neke sitne povlastice, a sebi zadržao mobilizaciju. Nekad je izazivao, nekad se branio, nekad je bio hirovit, nekad potezao oružje radi saveza. Drugi su bili slični, uglavnom, uvijek si nalik susjedima, otud svako malo rat. Odavde su podizani najbolji vojnici, prvorazredne pukovnije. Sjatilo se uz vojsku tog svijeta sa svih strana Monarhije. S njima dolaze šeširi, njemačke pjesmarice, Schiller i prostitucija. Liječnik, veterinar, ljekarnik. Stranci, što će drugo biti. Njemački časnici. Češki glazbenici. Liberalni ljudi progresivnih ideja. Puno toga u gradu razvilo se bez crkvenog utjecaja. Opet, i svećenici, politički, obično se drže s narodom. Građani, u to vrijeme većinski Hrvati, majstori, dobri keramičari, ima svakog obrta. Služe caru, to je pitanje prestiža. Od manjina, najbrojniji Srbi, dijelom trgovci, dijelom soldati, vole uniformu. Ostalo je svega nešto malo od tog vojnokrajiškog mozaika: solidna glazbena tradicija, škole na glasu, pokoje prezime.

Danas ovdje nema ničega zbog čega bi putnik skrenuo, osim nedaleke crkve u Gorama. Samo jedna jedina ozbiljna institucija čuva dobar glas Petrinje. Gimnazija, to jest srednja škola. Ima više smjerova, svi su dobri. I svi pod istim krovom. Zgrada je otpisana, za rušenje. Za plakanje. Ostalo ništa nije ni blizu. Nema ponude ni za kupce, ni za ulagače ni za dangube. Lokalni javni prijevoz ne postoji osim transverzale prema Sisku. Iz Petrinje više ne voze vlakovi. Kupom se odavno ne plovi. Ni autobusni kolodvor nije u funkciji. Samo usputna stajališta na putu u ništa. Asfalt još nije došao do velikog dijela grada, ni četrdeset godina nakon izgradnje naselja. Sve se prehoda brzo, za kratko vrijeme. Jedva se ima nešto za pojesti. Onako s nogu, masno i nezdravo. Netko bi iz Zagreba potegnuo u bolji restoran, ali nema ga.

Robna kuća, hotel i Pigik gradske su nakaze, mizanscena nekog depresivnog horora. Da se kojom srećom metastaze šire brzinom rada naših sudova koji presuđuju što je čije, rak bi bio kronična bolest s kojom se lijepo živi bar trideset godina. Posao je uglavnom nesiguran, zarada slaba. Mnogošto ne možete kupiti jer nemate gdje. Utorak je trgovcima najbolji dan, nije ni subota loša, no teško da se i tad puno zaradi. Osim 10. kolovoza, kad crkva slavi Lovrenčevo, nikad nije velika gužva. Ozbiljne knjižare nemaju ni veći gradovi. Prodaju se uglavnom prehrambeni artikli, nekvalitetne i beznačajne stvari. Jeftina šminka, demodirana odjeća i cipele standardnih veličina s malo boljim izborom od Sovjetskog Saveza 1958. Ribarnica je davno zatvorena. Što su štedljive generacije zlata privrijedile, to se raskućilo u nekoliko mjeseci kad je otkup obiteljskih vrijednosti plaćao vodu i podmirivao račune za grijanje. Grad je ruševan i propada. Ulice nisu kao u ozbiljnim državama raskopane i popravljene u tri tjedna, nego su zjapile raskopane po tri godine. A govorimo o gradu u kojem je velik broj građana imao fakultet u 19. stoljeću.

>> VIDEO Inženjer Veljko Vnučec o stanju u Petrinji

Petrinju je proslavila preparandija, industrija mesa Gavrilović i sportaši, i prvo i drugo i treće postiglo je puno, čak i na europskoj razini. I svakako, glazba. U ovo doba godine obično bi limena glazba održavala prigodni koncert, godišnji poklon gradu. Ne smijem reći da bi izvedbom zasjenili veće od sebe, ali skladno zvuče, dobro su uvježbani. I pjevači drže razinu, iako Slavuljevo gnijezdo, prekrasna dvostoljetna prizemnica, nije više prostor za pjesmu.

Petrinja ima mali arhiv, smješten u staroj gradskoj jezgri. Ni pola sata prije potresa bila sam pred njim, zagledala u kakvom je stanju zgrada, ima li štete od prvog potresa, kud bi s građom ako zlo dođe. Lijevo od njega sad je golema praznina, zgrade kojih više nema. Srećom pa se arhiv nije urušio, iako je ozbiljno načet, stigne se prenijeti na sigurno. Detaljno ga je pretresao moj pokojni kolega dr. sc. Ivica Golec, nitko o Petrinji nije znao više od njega. Uostalom, malo je koji grad tako slojevito historiografski obrađen. Njegove bi knjige ostale jedino svjedočanstvo, samo da je arhiv bio dva metra dalje. Možda mu se netko sjeti dati ulicu.

Jučer su pokraj kuće mojih roditelja prošli mladi ljudi iz Rajića kod Novske, Sinja, Krapine i Slavonskog Broda. Natrpali sve, onako dosta, galantno, da pretekne. Prvo nose djeci. Bilo je varljivo ružno vrijeme, na Petrinju nalegli neki teški oblaci, dan siv, nikakav. Svi smo satima vani. Hladno je tako stajati, vatra iz željeznih kotlova ne grije nikako. Umorni i iscrpljeni od nespavanja. Jedan potres i dva dana nesanice i već izgledamo kao statisti iz nekog mračnog, pomaknutog filma. Do jučer njegovana i našminkana lica danas k’o bolesno blijede prikaze, sankiloti.

Djeca omotana dekama sjede u autima, budna, nijedno se ne smije. Najobičnija građanska pristojnost ne dopušta mi da ih slikam, čak i kad bi roditelji bili suglasni. To se ne pita. Bez struje i vode može se neko vrijeme, ali ne baš vani u prosincu i siječnju. Cirkulira boca, orah je podbacio, ali šljiva je bilo, banijska je rakija na glasu. Potežu i najveći trezvenjaci. Dugogodišnji nepušači traže da zapale. Cijela Hrvatska preplavila je Petrinju, ničega ne manjka u skladištima. Pomoć je neprebrojiva, nijedan dućan u okolici ne radi, ali organizacija podjele je loša, nije na visini. Jedni će dobiti kolače i tri vrste soka, a drugima kasni voda, mnoštvo ljudi sigurno ne zna da netko kuha ručak za njih. Boje se doći preuzeti, sjesti u auto, instruktori ne uče kako se vozi kad se zemlja pokrene. Ako imaju auto. Oni kojima su sačuvane kuće, imaju sve svoje, božićno je vrijeme, nitko nije gladan, ali boje se ulaziti u kuću, strahuju. Čak i oni koji nemaju veće štete od slomljene staklarije i pokoje manje pukotine spavaju odjeveni u autima. Nitko ne kuha, jedu s nogu, čekaju statičare ili napuštaju grad. Mislim da je pretjeran njihov strah. Ne možemo sad odustati.

Oni u gradskoj upravi ne znaju ni u normalno vrijeme koliko ima građana koji obitavaju u Petrinji, tko živi sam, gdje su invalidi. Kako je gluhima u potresu, kud će slijepi? Neki se uzdaju u podrume, neki improviziraju šupe i drvarnice, zavučene sa sjeverne strane. Izvana kuća zjapi mračna, prazna, oštećena, nema nikoga, a možda su sirotinja koja se ne usudi ulaziti u nesiguran objekt. I njima treba hrana, voda, bar za prvu ruku. Ako im nitko ne dojavi gdje se i što dijeli, ostat će bez ičega. Lako za sve, samo neka je vode. Bez vode sutra bismo se svi zajedno vratili u predmoderno doba. Nisam sigurna da smo inače daleko.

Već u četvrtak puštali su u centar, iako ne bi trebali jer na dva metra od znatiželjnika vise kosturi zgrada, nakošeni zidovi i stropovi s kojih otpadaju cigle. Hodanje je ovuda preopasno, ne bi to ozbiljna vlast dopustila. Posvuda vatrogasci i Gorska služba spašavanja, ljudi s prve crte, bezglavo hrabri. Muški svijet u najboljim godinama, jedva pokoja heroina. Pitam skupinu odakle je su: s Mljeta, iz Slanoga, Konavala, Dubrovnika. Daleko, s drugog kraja zemlje. Prezauzeti poslom. Rab, Rijeka, Čakovec, Vinkovci, Zadar, Gospić, Karlovac, Pula, Pirovac, ne vidim sve, ima ih na stotine. Majstori svake vještine i obrtnici volontiraju na Silvestrovo. Uglavnom Zagrepčani. Ne zaostaje ni naša mladost, oni koji nisu napustili grad, a bilo je frekventno na mostu u Brestu. Moja mlada susjeda Sara s dečkom sjeda u kombi i razvozi od vrata do vrata ljudima pomoć po selima. Ima kamo otići, zovu je da se skloni u Split, da ide u Pulu, bira ovako dočekati Novu godinu. Deseci su takvi.

>> FOTO Petrinja u novogodišnjoj noći

Pula: Navijači NK Istra prikupili pun šleper pomoći za Sisak i Petrinju
1/9

Nije ugodno biti stradalnik, podstanar u obično tijesnom prostoru. Nije normalno kad vam drugi određuju gdje liježete, kad se budite i što jedete. Nesuđeno je pravilo da predugo i ostanete. Sumnjam da bi se netko otimao dvaput za života. Mladi iz 1991. već su sredovječni, potrošeni, ne pravi se kuća poslije pedesete. Neki kažu da će dići ruke od Petrinje, otići trajno, staviti točku.

Malo tko je ovdje bio popularan kao ban Jelačić. Uvijek šeretski kažem da je on dugo putovao od Gline do Zagreba jer je kraj svake tri kuće morao stati da potegne bukliju. Zna se da je najviše vjerovao svojim banskim pukovnijama, Prvoj i Drugoj, prostorno glinskoj i petrinjskoj. To su ljudi kojima je mogao okrenuti leđa, njegov svijet. Obostrano povjerenje. Danas rezignirani ljudi ne vjeruju više nikomu. Svi Petrinjci s kojima sam razgovarala zahvalni su i vjeruju našim bezimenim dobročiniteljima, a u političare sumnjaju. Najčešće je pitanje, kolektivno, u što će se obnova izroditi? Koliko će nestati putem i prosuti se u krive ruke? Zar je kad bilo drukčije, nije da nismo vidjeli. I ja dijelim mišljenje svojih sugrađana, vjerujem mladima iz Rajića, vatrogascu koji je potegao s Mljeta, alpinistu iz Ogulina koji se vere po našim nesigurnim krovovima, ali političkim lešinarima ne vjerujem.

Oni će licitirati oko Petrinje zbog sebe. Oni su u stanju preplaćenu dionicu koja završava u poljani nadomak Lekeniku nazvati autocestom Zagreb – Sisak. Od grada koji je imao više radnika nego stanovnika, Sisak su sveli na pustoš. Ratom stradalima daju poreznu olakšicu, ali kad prođu izbori, neće se sjetiti da je zadrže. Odobravaju obnovu u ratu srušenih kuća, bez dasaka na krovovima, sve je to leglo. Obećat će obnovu, a četvrt stoljeća nisu u stanju pokrpati rupe od gelera. Dvadeset i pet godina. Pred izbore su obećali graditi bazen u Petrinji, a mi nemamo gdje kupiti crveni konac. Šute kao zaliveni pola godine, ne znam je li se tko uhvatio na obećanja. Što je najgore, to je stvarno dobra ideja, grad baš i nema sadržaja, plivanje je javnozdravstvena potreba. Sve što bi popravilo kvalitetu života, pomoglo bi. Mladi se ovdje ne vide, 92 posto njih, sutra, da može, napustilo bi Petrinju. Bila je anketa. Što imaju od života? Svi mi kažu da ne smijem spomenuti taj bazen jer je to luksuz. Naša stoljetna ustavna braća, Mađari, u svakom većem selu imaju bazen.

Politički predatori hodaju u novim odijelima kakva se ne mogu kupiti ni u Sisku, a kamoli u Petrinji i Glini, njima ćemo mi biti samo poligon za licitaciju. Njima plivanje nije luksuz. Ništa nije dalje od nas koliko je daleko funkcionalna država s visokom razinom vladavine prava. Nama ne treba pomoć, sažaljenje, milostinja, nama treba takva država.

Bila sam jednom “kod kuće”, na znanstvenom skupu, kad me je kolegica pitala hoću li uzeti magnet Banje Luke za frižider. Neću. I moj je rodni grad neko vrijeme bio stradalnik koji su obnavljali i zapadnonjemački Crveni križ, jednako kao i drugovi iz Istočne Njemačke. Cijela se bivša Jugoslavija pokazala na visini. Kazimir Matijević bio je vodeći urbanist, ako ne i prvi diplomirani banjalučki arhitekt uopće, najzaslužniji što je grad obnovljen kako spada. Nije dao graditi loše i manjkavo, sve je moralo biti po propisu i kako valja. Nije bio član Partije, stručnjacima dolikuje profesionalnost; držao se, skromno, podalje od politike. U Australiju, gdje je ostavio kosti, ponio je samo knjige. Stotine spašenih naslova. Jedina petrinjska šansa pošteni su inženjeri.

Posljednji rat pokosio je šest stotina Petrinjaca, na hrvatskoj strani. Puno je to svijeta. Da je za svakog stradalnika posađeno drvo, bio bi to perivoj velik kao pola Maksimira. Šest stotina knjiga, to je već obiteljska knjižnica. Šest stotina đaka, za današnje standarde, ozbiljna škola. Šest stotina radnika zapošljava zanemariv broj hrvatskih poduzetnika. Manje je poginulih na srpskoj strani, osjetno manje, iako, ovo je i njihov zavičaj. I oni su žrtve, možda vlastite gluposti, možda nepromišljenosti, kao čovjek, nadam se, ipak manjim dijelom zle namjere.

Loša je bila 2020., sve bilance negativne, godina u kojoj su zaredali minusi. Mi smo posljednji u toj strahoti. I naša bol mogla je biti Vaša, mi smo Vi. Nije Petrinja prepuštena višedesetljetnom propadanju, ruševna i prazna, takva je cijela zemlja. Petrinja bi samo bila idealna scenografija za “Odu radosti”. Usred ničega Ana Rucner s violončelom. Slika i prilika nas i naših dvadeset i pet godina propusta i loših rezultata. Odbijmo na obnovu pet godina, i njemačke su se udovice zlopatile s obnovom 1946. No računica je opet porazna, s koje god strane vagali, filigranski sve provjerili, opet ispadne dvadeset jalovih godina.

Na ulazu u Petrinju stoji ploča, točnije na svim ulazima, iz smjera Gline, Kostajnice, Siska i Zagreba. Održava se. Zahvaljujući dobročinstvima brojnih malih ljudi, vjerujem da ćemo jednog dana ulaziti u Petrinju s velikom pločom na kojoj će biti ispisana imena gradova prijatelja Petrinje. Ovo što ćemo dobiti, naš grad i naša djeca, oprošten je novac, halal, kako kažemo mi Petrinjci rođeni u BiH, ono što se ne duguje. Ne dao Bog da trebamo vraćati za istu namjenu.

Ključne riječi

Komentara 42

Avatar Veljko_Veseljko
Veljko_Veseljko
13:47 10.01.2021.

Usnuli narode, onda na izborima prestani zaokruživati broj ispred slova HDZ i SDP.

RZ
Rocky.Zg
13:46 10.01.2021.

Ja ne vjerujem nikome i ničemu gdje ima HDZ-ovaca.

MI
Mircen
13:57 10.01.2021.

Po Plenkoviću, tvrtka Pleter preuzima sve nakon volontera, je li? Googlaj "Pleter Kajkić"

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije