Kada braća Židovi slave Pashu, oni ne uprizoruju tek neku arhaičnu pripovijest o bijegu iz mitskog Egipta, nego otvaraju hermeneutički prostor u kojem se povijest pretače u ritam pamćenja, pamćenje u liturgiju, a liturgija u egzistencijalnu svijest. Riječ je o povratku izvoru slobode, o onoj praiskonskoj gesti koja nije bila “samo” bijeg iz ropstva, već radikalni izlazak iz logike svijeta kakav jest – svijeta punih trbuha, ali čvrstih okova – u ambivalentni teritorij pustinje, gdje sloboda više ne dolazi s garancijom.
Ožiljci poput najskupljeg nakita
Te pashalne noći, dok se jede gorko bilje, ne evocira se tek metaforički gubitak, nego se prakticira pedagogija okusa. Gorčina nije simbol, nego metoda: okus podsjeća da sloboda nikada ne dolazi bez krvi, dima i tihe boli. U tom duhu pjeva se i “Pjesma mora” (Izl 15), slavljenje trenutka kada more proguta egipatsku vojsku. No Talmud donosi dramatičan korektiv: dok anđeli pjevaju, Bog ih prekida. “Stvorenja mojih ruku se guše u moru, a vi preda me dolazite s pjesmom?” To nije samo božanski prijekor, nego duboka etička gesta: Bog nije bard pobjednika, nego Onaj koji i u slavlju traži suzdržanost. Zato se tijekom pashalne večere, dok se recitira Deset zala, uključujući smrt nevine djece, iz čaše radosti uklanja nekoliko kapi vina – jer radost bez empatije postaje ideologija. Pasha je tako istodobno slavlje oslobođenja i liturgija granice – podsjetnik da Bog nije Bog nacionalne pobjede, nego Bog etike. On odbija pristati uz pobjednike prije nego što zagrli one koji su poraženi. Jer trijumf bez svjesnosti lako nas može učiniti slijepima – za prošla zla koja smo učinili i za buduća zla koja ćemo, u ime navodne slobode, ponovno počiniti.
U Velikom tjednu, dok se kršćani spominju Isusove patnje, smrti i uskrsnuća, ne priziva se tek sjećanje na religiozni događaj, nego se – htjeli to priznati ili ne – ulazi u zonu radikalnog etičkog razotkrivanja. Jer ono što nas liturgija Velikog petka uči nije samo pučki pobožni obred, već antropološka činjenica: da čovjek, kada se odrekne vlastite savjesti i slijepo prepusti kolektivu, može bez zadrške pogubiti Boga – i to, paradoksalno, u ime Boga.
Isusova smrt nije (bila) rezultat demonske zavjere, nego jedne izrazito ljudske strukture – smrtonosne mješavine političkog oportunizma, nacionalnog zanosa i vjerske retorike. Bila je to koncentracija ideološke hiperprodukcije. U takvom ozračju masa ne djeluje iz Duha: ne traži istinu, nego rasterećenje od odgovornosti. Zato bira Barabu – jednostavnijeg, razumljivijeg, utjelovljenje frustracije. Isus, sa svojim kraljevstvom “koje nije od ovoga svijeta”, jednostavno je previše za populiste. U tom grotesknom obrtu – pravednik za buntovnika, nevini za manipulatora – ne otkriva se samo povijesni trenutak nego univerzalni obrazac.
Dobra je vijest da sve to prolazi. Ali tragična istina je da ništa ne učimo. Vrijeme ne liječi ako nije prožeto sviješću – a upravo tu svijest sustavno gubimo. Danas Crkva ne gubi bitke jer je slaba, nego jer pristaje igrati po pravilima onih čija dubina stane u džep, a širina u formular. Umjesto da bude bastion otpora, Crkva nažalost sve češće tone u kompromis. A misaoni kolektiv se, zastrašujuće lako, može pretvoriti u krvožednu rulju – bez pamćenja, bez nijansi, bez kontemplacije. U takvom svijetu razmišljanje postaje luksuz, a argument provokacija. Povijest nas ovdje ne vara – ona potvrđuje: prema istim obrascima nekad se spaljivalo žene jer su bile previše, porobljavalo ljude jer su bili premalo, zatvaralo one koji su drukčije mislili jer su previše mislili. A najopasnije od svega? Cijelo to vrijeme vjerovali smo da činimo dobro.
Vrijeme priprave za Uskrs – to najintimnije doba tišine i polaganog umiranja staroga čovjeka – ove je godine bilo zaposjednuto od onih koji se s pravom mogu nazvati Barabama našeg vremena. Ne zato što su zli u trivijalnoj maniri, nego jer njihova zloća dolazi upakirana u celofan učinkovitosti, pragmatizma i “zdravog razuma”. Njihov je logos kristalno jasan: empatija je slabost, ranjivost je greška u sustavu, a milosrđe – luksuz koji si društvo više ne može priuštiti. Ti suvremeni Barabe nisu marginalci – oni su nositelji diskursa. Ne viču – propovijedaju. Ne galame – nastupaju s pozornice “zdravoseljačkog” autoriteta. A dok gaze one najslabije – migrante, siromašne, žene, bolesne – masa kvazipobožnih duša ne prosvjeduje, nego kima glavom i kliče. Jer nude jednostavne rečenice, jasne neprijatelje i duhovnost bez dubine. To što takve ideologije nose etikete “vjere”, “obitelji” i “domovine” ne ublažava proturječje – nego ga samo produbljuje.
Kao tinejdžer i sjemeništarac živio sam pod staklenim zvonom koje sam nazivao “puninom istine”. Bio sam siguran da razumijem – a zapravo sam se elegantno kretao unutar zatvorenog sustava znakova. I onda se, hvala nebesima, dogodio život. Onaj nestrukturirani, nepedagoški, koji ne dolazi s katekizmom. Taj život naučio me da ne samo da nisam ništa “dokučio”, nego da nisam ni ozbiljno mislio. Jer prava misao počinje kad padneš s konja vlastite pravednosti i shvatiš da konj nije bio Pegaz, nego mula. I što smo sigurniji u svoju “istinu”, to smo dalje od merituma. Kršćanstvo se ne čuva zatvaranjem u getu ni citatima – nego ranjivošću, vjernošću i otvorenošću. Riječ Božja nije viralni sadržaj za društvene mreže – ona je tekst koji se piše vlastitim životom.
Na početku ovog eseja pomislio sam da bi ove godine možda bilo najbolje – gotovo liturgijski – odgoditi Uskrs, jer ga nismo zaslužili. Ali sad znam da sam bio u krivu. Uskrs nije pitanje zasluge. On je pitanje potrebe.
Iako uskrsna evanđelja nisu hladna povijesna izvješća, nego tekstovi vjere, upravo zato zaslužuju ozbiljnu hermeneutičku pozornost. Oni ne traže samo tumačenje, nego čitanje koje mijenja čitatelja. Jer dok se u kuloarima Jeruzalema šapuće da je Isus viđen – kod Emausa, možda u vrtu – širi krug njegovih prijatelja ostaje zatvoren, prestrašen, nijem. Ne zato što ih je zabljesnula objava, nego zato što ih je preplavio sram, trauma, nevjerica. I upravo u toj tišini događa se paradoks: Uskrs, koji će kasnije postati središte trijumfa, u svojoj izvornoj gesti događa se na margini. Tamo gdje prestaje govor i počinje traženje. Tamo su bile žene: one koje su ostale do kraja, prve stale pred grob i prve progovorile kad su svi drugi šutjeli.
Uskrs nije sredstvo optuživanja – nego poziv. Osobito onima izgubljenima u kaosu svijeta: ratovima, polarizacijama, svakodnevnoj psihozi. Poruka nije “vjeruj ili nestani”, nego: “Ne boj se.” Ne prokliži u bezdan. Još ima Riječi.
Biblijski autori ne pišu propagandu. Pišu ono što ljudska psiha jedva nosi: tjeskobu, izgubljenost, nevjeru. Zato je uskrsnuće autentično – jer se događa unatoč vjeri, ne zahvaljujući njoj. Jer prostor Uskrsa nije prostor sigurnih – nego onih koji još traže. Koji su zbunjeni, ali još uvijek tu. Možda zato toliko onih i danas ne gleda u žive – nego u grobove. Jer u svijetu ispražnjenom od smisla, čak i prazan grob može biti obećanje. Onaj tko shvati tu igru zna: Boga ne nalazimo ondje gdje bismo željeli nego ondje gdje nismo ni tražili. U pukotini. U sjeni. U tišini iza kamena koji je već odvaljen.
Prema Apostolskom vjerovanju, Isus je “raspet, umro i pokopan; sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih”. Ta rečenica – izgovarana stoljećima – u sebi skriva temeljnu topografiju svake ljudske egzistencije: raspeće, smrt, pakao – i tek onda uskrsnuće.
Jer znamo iz iskustva – ne dogmatskog, nego krvavog i osobnog – da krize brzo poprime obrise pakla. Ne Danteova, nego onog tihog: paralize, izolacije, gubitka smisla. A najvažnije uskrsno otkriće glasi: uskrsnuće je proces. Ne događa se pritiskom gumba. Prije svitanja dolazi silazak – u unutarnju tamu gdje nijedno vanjsko svjetlo ne prodire. U toj tami ne pomažu ni formule ni molitve drugih – pomaže samo suočenje s vlastitim demonima.
I tek kad se ta borba – često bez svjedoka – odigra do kraja, počinje se nazirati svjetlo. Ne veliko, ne trijumfalno. Tek tanka zraka. Dovoljna da znamo: preživjeli smo. Ali još nismo izliječeni.
Dobro je imati na umu da ovaj proces nije završen “izlaskom iz groba”. Tada su još uvijek vidljivi znakovi borbe i patnje. No s vremenom sve te rane gube svoju bol i pretvaraju se u ožiljke. Može ih se čak dotaknuti bez straha, kao svjedočanstvo jedne borbe pa čak i kao poziv drugima govoriti o vlastitoj borbi. U društvu, koje nažalost forsira privid (plastične) savršenosti, trebali bismo svoje ožiljke nositi poput najskupljeg nakita. Jer, ima li išta ljudskije, ljepše i snažnije od vidljivog znaka da je nešto loše i bolno konačno iza tebe?
Nikad potrebnije uskrsnuće
Veliki petak i Uskrs uče nas da u vlastitoj ranjivosti leži moć preobrazbe. Ranjivost nije defekt, nego pretpostavka. Pukotina kroz koju dolazi svjetlo. A ta pukotina – osobna i kolektivna – prostor je milosti. To je ona fundamentalna otvorenost svemu onome što nam se može dogoditi. Fundamentalna otvorenost je preduvjet da svi mi i pojedinačno i kao Crkva budemo otvoreni svemu onome što nas čeka izvan naših zidina, ali i Duhu koji mijenja sve. Jaki smo kao Crkva samo onda kada se i kao institucija i kao organizacija ne zatvaramo pred onima koji bi možda i htjeli razgovarati s nama, a mi ih odbijamo.
Uskrs se događa upravo tamo gdje smrt, strahovi, mržnje, gadosti i podijeljenosti ne mogu ugušiti onu treptavu nadu o kojoj egzistencijalno ovise svi naši apsurdi, očaji, beznađa i neizvjesnosti. I upravo zato nam Uskrs ili uskrsnuće života nikad nije bilo potrebnije. Jer ako Uskrs nije moguć ovdje, u svijetu lomova, onda nije moguć nigdje.
FOTO Zeko, kako si lijep! Malo hrvatsko mjesto spremno je za Uskrs, pogledajte ovu čaroliju
Otvori KEKS Pay
