Male države vole velike i svečane pridjeve jer zvuče kao potvrda važnosti. Velike države pak više vole glagole: što će se kupiti, izgraditi, dopustiti i kome će se otvoriti vrata. U Parizu su se ovoga tjedna, uz vojnu paradu, ukrajinske zastave i europsko pokazivanje zajedništva, susrela dva značenja iste sintagme. Aleksandar Vučić bio je ondje kao strateški partner Francuske. Hrvatska je također strateški partner Francuske. U diplomaciji to nije ljubavni trokut. To je mreža interesa.
Vučić je bio jedini čelnik države koja nije članica ni Europske unije ni NATO-a, a ne pripada ni Koaliciji voljnih. Zbog toga je izgledao kao iznimka. Zapravo je možda bio najlogičniji gost. Saveznike nije potrebno uvjeravati da budu saveznici. Srbiju još jest. Objašnjenje koje smo dobili iz francuskih izvora bilo je jednostavno: Srbija zaslužuje priznanje zbog pomoći Ukrajini, a Francuska je želi zadržati na putu prema Zapadu.
Halo, kuc, kuc, ima li ikog doma!? Kome vučič treba i za što, a kamoli za saveznika!? A ova i ovakva srbija još i manje