Vrijeme će se mjeriti uvijek. Tako je bilo, tako će i biti. Satovi će raditi... sve dok ne stanu. A onda ih treba – popraviti, udahnuti im novi život. Mehaničkim satovima će se sekundarka vrtjeti u krug (ako ćemo se šaliti, u smjeru kazaljke na satu) i dalje ako će ih se servisirati. Oni će nadživjeti i vlasnika i nasljednika. Nije, naravno, novost da se nose skupocjeni satovi Rolex, Breitling, Omega, ali i jeftiniji poput Seiko “petice”... Mehaničkih satova, automatika, ima od par stotina kuna ili eura sve do pet, 10 ili 50 tisuća pa i više od milijun eura. Za svačiji džep. Sjećamo se razgovora s Jeanom Todtom, bivšim šefom Michaela Schumachera, koji je na intervjuu za Večernji u Westinu u jednoj ruci držao čašu s ledenom kavom, a na drugoj ruci imao je – Richard Mille vrijedan šest milijuna kuna. Neka je. Problem je drugi. Satova ima, ali nema urara koji će ih popravljati! Mladih urara uopće nema, godišnje iz škola iziđu stotine automehaničara, ali nijedan urar. Točnije, već deset godina (!) nitko u Hrvatskoj nije upisao školu odnosno smjer za urara. – Srećom, urarska klupa od ovog ljeta više neće biti prazna – vesele se domaći urari kojima trebaju mlade snage.
Otvori KEKS Pay
Pametni satovi su jeftine elektroničke igračke koje danas rade a za koju godinu idu u smeće isto kao i mobiteli. Zašto bi to netko popravljao? Postoje javni satovi, veliki satovi poput onih na crkvama, kolodvorima i sl i naravno mehaničkii satovi i elektro mehanički satovi. Neki se pokvare i treba ih popraviti, a onda je pitanje tko će to napraviti. Neki koštaju više, neki manje, ali svi koji vrijede imaji svoju cijenu.