Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. suradnicima su se često žalili na problem imenovanja biskupa po svijetu, pri čemu su najbolji ljudi odbijali promaknuća. Razlog je tome višestruk. Život Katoličke crkve, posebno na Zapadu, bremenit je skandalima, od seksualnih, preko financijskih sve do tihe šizme među mnogim svećenicima i teolozima koji u Rimu vide neprijatelja ravnog samom antikristu, pa žive kao paralelna Crkva i učiteljstvo. Kada se tim unutarnjim previranjima pridodaju izvanjski, duh vremena koji svaki dokument ili potez pape dočekuje na nož, gdje Katolička crkva živi u stalnoj atmosferi zastrašivanja nesklonog javnoga mnijenja koje ju tretira kao najveći problem zapadne civilizacije koji treba rasturiti, postaje jasno zašto se najbolji kadrovi boje odgovornosti: Biti katolik u Europi nije više vjeroispovijest, to je postala dijagnoza.
Kada je Ratzinger dao “ostavku”, osim onoga što je sam izrekao kao razlog, jamačno je tome kumovao i cajtgajst u kojem kršćanstvo živi u atmosferi neprestanog zastrašivanja i ocrnjivanja, bilo iznutra bilo izvana. U medijskim analizama tako se propustilo primijetiti da je malo prije Ratzingera isti potez napravio i drugi lider zapadnog kršćanstva, canterburyjski nadbiskup Rowan Williams koji se slomio uslijed sukoba gay lobija unutar i izvan Anglikanske crkve te tradicionalne struje protivne ređenju homoseksualaca i lezbijki za biskupe, sukoba koji su prijetili šizmom unutar anglikanske zajednice. Williams nije mogao više izdržati u tom reketu. No, odlazećem Ratzingeru i dalje prijete da će, nakon što siđe s Petrove stolice i izgubi “imunitet”, pokrenuti njegov pravosudni progon zbog zataškavanja pedofilije, iako je istina suprotna – nijedan papa prije njega, ili bilo koji drugi vjerski i svjetovni lider, nije više učinio za suzbijanje tog zla od njega. Papa je uvijek kriv, Katolička crkva je “po defaultu” uvijek sumnjiva, čak i kada povlači poteze koje je samo do prije nekoliko dana isto javno mnijenje tražilo. Tako, primjerice, mediji godinama s pravom upozoravaju na problem pranja novca u tzv. Vatikanskoj banci (IOR) kojemu su pape neuspješno pokušavali doskočiti, nakon čega Ratzinger višestruko “presiječe” te, ovih dana, imenuje novim predsjednikom svog sunarodnjaka Ernesta Von Freyberga, maknuvši Talijane od te institucije jer su oni bili glavni problem zbog povezanosti s mafijom; ali, ne, opet ne valja! Zamislite, Von Freyberg je, prigovaraju, radio u tvornici koja proizvodi ratne brodove, kao da general neke vojske ne može biti istodobno i vrstan čovjek ili kršćanin. Posebna priča su moćni gay lobiji unutar Crkve koji su mnoge samostane pretvorili u kupleraje pa kada su među redovnicima-homićima buknule spolne bolešćure, papa je promptno reagirao te bio optužen za – homofobiju, kako ne proganja samo homoseksualce izvan nego i unutar Crkve. Prema Van den Aardwegu isti gay lobiji vješto skrivaju činjenicu da mnoge tzv. pedofilske afere u Katoličkoj crkvi nisu pedofilija, nego efebofilija (zlostavljanje dječaka u adolescentskoj dobi) za koje se mahom odgovorni homoseksualci skriveni iza svećeničke mantije. Eminentni teološki časopisi (Concilium) otvoreno idu protiv crkvenog nauka, zagovaraju rodnu ideologiju i druge intelektualne đireve, don Ivani Grubišići, koji se populistički dodvoravaju tom novom jednoumlju bujaju posvuda kao korov, postaju medijske zvijezde, mali pape koje žive neko svoje privatno katoličanstvo. Ako se na sve to doda problem odnosa Crkve i moderniteta pri čemu se, suprotno koncilskoj nakani, na Zapadu događa proces ekskulturacije kršćanstva, pri čemu se na Filipinima godišnje krsti više djece nego u “katoličkoj” Španjolskoj, Italiji ili Ratzingerovoj Bavarskoj zajedno, postaje razvidno: situacija kršćanstva u Europi je gora nego kada je Ratzinger preuzeo službu, što znači da nije uspio.
I dok mediji špekuliraju tko će biti novi papa, treba postaviti suprotno pitanje: Tko normalan u takvoj situacije uopće želi biti papa? Jamačno, nitko! Crkva ovih dana stoga bira luđaka, nekog jurodiva pavlovskog tipa (1 Kor, 27), koji se, ni unutar ni izvan Crkve, neće dati zastrašiti, luđaka koji će znati izvući pouke iz Ratzingerovih (ne)uspjeha i (ne)spretnosti u odnosu prema suvremenosti, luđaka koji je svjestan da su razlike između Petrove stolice i električne stolice sve manje i manje.
Otvori KEKS Pay
sad se ja pitam jeste li vi normalni kad ovako pisete nemojte se ljutiti ali ni vama sve ovce nisu na broju