Prošle je godine u Hrvatsku došlo raditi više od 120.000 stranih radnika, a očito je da će taj broj porasti i u ovoj godini. Zbog neadekvatnih uvjeta rada s kojima se nerijetko susreću, neki radnici počeli su takve slučajeve prijavljivati, i to Novom Sindikatu. O njihovim razlozima i kako se s njima postupa u takvim situacijama komentirao je u Večernjakovom studiju Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog Sindikata.
Emisiju je moderirala Petra Maretić Žonja.
Na što se najviše radnici žale preko Novog sindikata?
A gledajte dakle žale se na sve. Ono što je zapravo najtragičnije, žale se na neisplatu plaće. Žale se na zakidanja u novčanim iznosima. Naime, treba znati da kad oni dolaze u Hrvatsku, oni dolaze preko agencija i te agencije im tamo na neki način reklamiraju i garantiraju te se potpisuju ugovori što će ovdje u Hrvatskoj dobiti. Ja sam čitao jedan ugovor koji je iz Indije. Jedna agencija je u Indiji sklopila takav ugovor i kaže doslovce ovako - garantiraju plaću od 800 do 900 eura neto, osmosatno radno vrijeme, zaštitu na radu, sredstva rada, zatim smještaj i prehranu.
A što je stvarnost?
A stvarnost je da dobivaju eventualno minimalac i to ne uvijek. Kako u kojoj grani. Ono što sam ja čuo i što su mi ljudi rekli, u granama kao što su roditeljstvo i ove druge grane, tu taj minimalac još i ide. Izuzetak je recimo grana dostavljača, grana dostave hrane. Tu vrlo često u određenim kombinacijama ostanu i bez plaće po dva tri mjeseca. Tu onda puknu pa negdje odu i pobjegnu. Najčešća meta tom bijegu je Portugal. Žale se na smještaj, žale se na prehranu jer prehrana, kako mi to kažemo ovako malo u šali, dovedete grupu radnika iz trećih zemalja date im vreću riže i pokažete di je najbliži Konzum.
Po nekoj vašoj procjeni, je li većini tako ili ima nekih svijetlih primjera?
Pa gledajte ja čvrsto želim vjerovati da ima svijetlih primjera, međutim ja za njih za sada ne znam. Ja znam za nekoliko primjera na kojima sam bio osobno i to je ono što ja mogu posvjedočiti. Sve ostalo može biti i ovako i onako...
Vi ste zapravo i bili u njihovim prostorima gdje oni žive, rade?
Ja sam bio u nekim prostorima gdje oni žive, nisam bio u svima. Kako to izgleda? To je teško i opisati. Imate nedovršenu zgradu u kojoj su falila vrata i staru onu peć za kuhanje kakvu su u pedesetim i šezdesetim godinama mogli naći na selu na drva. To im je i za grijanje i za kuhanje. Pa kad ih pitate kako provedu zimu pokažu koliko im bude hladno. To je jedno. Hranu si spremaju i kupuju sami. Zarađuju taj minimalac. Mi smo naletjeli na grupu koja ima dva posla, ujutro je građevina, a popodne su ih putem nekakvog ugovora o suradnji, taj detalj ne znam sve do kraja, ustupili agregatoru. Za njega su vozili od 4 pa nekad do 8 ili čak 12:30 u noći. Sobe su pljesnive, crne. Dobro, struje ima..
Što ste im rekli kad ste vidjeli te uvjete u kojima žive?
Prvo sam im se ispričao u svoje ime i u ime svoje zemlje za koju nisam vjerovao da je tako nešto moguće. Evo to je bilo prvo. Rekao sam da mi je žao što žive u takvim uvjetima i pokušali smo planirati kako im pomoći. Međutim, u tom planu kako im pomoći oni su nam postali na neki način problem. Jer ono što ja pričam i kud ja idem, čemu ja svjedočim to ima određenu jednu težinu. Međutim ako se oni tome ne priključe, ako ne potvrde, ako oni ne izađu u javnost, onda to ostaje prazna priča.
Dakle, oni se boje da će ostati i bez radne dozvole i da će biti vraćeni u neku drugu zemlju?
Oni se boje u principu svega i svačega. I taj dio treba razumjeti. To je naš radnik koji se boji i ne želi dignuti glas. Oni dolaze putem agencije. Netko ih dovede ovdje, ostavi nekada na sred ceste ili ih dovedu do nekoga. Ne znaju jezik, ne znaju običaje, druge su kulture, drugih su običaja, ne znaju što je normalno, a što nije. Vrlo često ih, ja ću sada upotrijebiti jednu ružnu riječ, njihovi ''vlasnici'' da ne kažem, poslodavci ih puste da im istekne radna dozvola koja traje godinu dana kako bi ih držali u podtlačnom odnosu.
Hoćete reći da je ovo nekakvo moderno ropstvo?
Ne da to želim reći. U onom segmentu u kojem sam ja vidio ja to čak mogu i tvrditi. Znači postoji nekoliko elemenata prilikom kojih možeš reći da je netko potlačen ali to govori zdrava pamet. Ako ti radiš što ja kažem, držim te u uvjetima koji nisu dostojni čovjeka, plaćam te kako hoću, ako hoću i kad hoću. Ako te uopće plate, ako te ne puste dva tri mjeseca bez plaće ili tako nešto... Ja to drugačije ne mogu nazvati.
Jesu li vam rekli zbog čega to trpe?
Nekoliko stvari je u igri. Recimo, razlika između Nepala i Indije je u cifri. U Indiji cifra koju plaćaš agenciji da bi te dovela na ''velebni'' rad u Hrvatsku je između 5.000 i 7.000 eura. Ono što su nam Indijci rekli u povjerenju je da se cijele obitelji zadužuju, ponekad i kod kamatara, šalju nekoga na rad po odabiru s ciljem da on taj kredit i vrati. Ako prestane vraćati taj novac, on je uveo obitelj u velike probleme. Jedan dečko je pao s motorića i trebao je zdravstvenu njegu. Njegov poslodavac ga je prvo odjavio s mirovinskog i socijalnog. Radom dobrih ljudi je i dobio medicinsku njegu, čak je i zaposlen kod drugog agregatora. Međutim, prvo pitanje njegovog agregatora tada bilo je niti kako je niti je li dobro, već je li hrana ostala cijela. To je okrutno.
Čitala sam malo komentare ispod tekstova o stranim radnicima i uvjetima u kojima žive. Puno je komentara naših ljudi da što se mi sad tu zgražavamo, da što mislimo kako zapravo žive hrvatski radnici koji odu van ili koji su išli prije, da isto tako žive u takvim uvjetima. Zapravo se relativizira cijela priča kao da je to nešto potpuno normalno: ako ste strani radnik, morate trpjeti takve stvari.
Ako je to nekim ljudima normalno, neka im bude. Meni nije. Ako naše radnike, a to je nekada i točno i istina, negdje vani tretiraju vrlo slično, ustvari bih rekao da su to tempi passati jer sad toliko radne snage nedostaje da su poslodavci i u Njemačkoj i u Irskoj uglavnom zadovoljni i sretni s vrlo mladom radnom snagom i tretiraju ih vrlo, vrlo dobro. To je možda i nekada bilo tako, samo zašto bismo mi bili zločesti recimo kao Nijemci? Zašto bismo mi bili zločesti kao neka druga nacija? Civilizacijski pomak prema naprijed je napravljen. Ako su ljudska prava otišla toliko dalje da se danas o njima priča u nekim drugim segmentima, to izaziva promjene koje nekima jesu, a nekima nisu drage. Meni su, recimo, uvijek drage.
Mnogi Hrvati su išli trbuhom za kruhom van možda baš iz tog iskustva.
Možda se ni oni tada nisu znali obratiti pravim ljudima za pomoć kao što, moram reći, ne znaju ni ovi.
Kako njima zapravo pomoći? Što se tu može konkretno napraviti? Pokušavate ih učlaniti u Sindikat.
Za sada imamo jednog člana koji je potpisao pristupnicu. Jednog jedinoga člana. Na nekoliko mjesta imamo dosta veliki potencijal. Nama je čovjek za učlanjenje u Sindikat zvao u Indiju telefonom da pita oca može li se učlaniti u Sindikat. Otac je rekao -Nemoj se petljati -, ono klasično -Ne talasaj, sve će biti dobro -. Možemo im pomoći pritiskom kombiniranja nekakvih znanja i predznanja kako funkcionira politički sustav u Hrvatskoj. Pritiskom koji možeš izvršiti s drugima, konkretno s domaćim dostavljačima, za promjenu zakona. Zakon o stranim radnicima u Hrvatskoj definitivno treba mijenjati. Vidi se po statističkim brojkama koliko ih je uvezeno sada, koliko je agencija nastalo. To je postao biznis koji se ne može zvati drugačije nego trgovina ljudima. Znamo što je to. To je nešto odvratno, nešto što smo željeli vjerovati da je nestalo negdje u 18. stoljeću. Brojke tih agencija rastu i vidimo da ima već i nepotskih odnosa između agencija i različitih državnih dužnosnika. To sve govori jednu stvar: tih agencija ne bi bilo da tu nema novca. Ono što smo mi uspjeli saznati da ih se možda, to je špekulacija, namjerno drži u lošim uvjetima da bi oni pobjegli odavde. I bježe. Sada su već u Europskoj uniji i nemaju dalje nikakvih prepreka, snalaze se na razne načine.
Zbog čega kažete da je razlog da pobjegnu odavde s obzirom na potrebu stranih radnika?
Možda ih namjerno drže u lošim uvjetima da bi pobjegli jer za agencije to znači novi biznis. Ako sam danas doveo pet Nepalaca i svih pet mi je pobjeglo, ali na svakome sam zaradio 10 tisuća eura, ako trebam novih pet, meni super. Zaradio sam novih 10 tisuća. Ako mi i ti pobjegnu, još bolje, sad mi nedostaje još pet. Idem po još pet.
Gdje je tu interes države koja treba strane radnike? Zbog toga je država mijenjala i liberalizirala Zakon.
Interes države ja ovdje, na ovakav način, u startu ne vidim. Osim ako to nije nekakav crni i negativan interes jer bjelodano je jasno svakome normalnom, i državi i nama sindikatima, da nama ovog časa trebaju strani radnici u Hrvatskoj. Kako nam trebaju? Nama radnici trebaju, ali pod dva uvjeta. Prvi uvjet, koji barem mi kao Sindikat tražimo, je da imaju iste uvjete kao i domaći radnik. To govorim specijalno o onom djelu materijalnih primanja. Ako nekoga plaćaš više, a nego manje, neminovno je da cijena rada na tržištu pada. Kvragu i svaki sindikalac koji se ne bori protiv pada cijene rada. Druga stvar, ruše akcionu spremnost Sindikata i sindikalizma. Doživljavali smo to na djelu dostavljača, ali da u bilo kojoj tvrtki vi sada organizirate nekakvu industrijsku akciju, tipa štrajk za kolektivni ugovor u graditeljstvu, u trgovini, u turizmu i tako dalje, oni postaju štrajk breakeri. Ne žele se boriti, boje se boriti, boje se gubitka posla, znamo kakva ih situacija čeka kod kuće. Otupljuje se sindikalna oštrica i naboj i efikasnost borbe za povećanje materijalnih prava, tupi zbog toga što oni rade.
To je jedan od razloga zbog kojeg tražite da se vrate kvote?
Te kvote su neminovne jer inače dolazi do inflacije kao što vidimo. Postoje sada inflacije agencija, inflacije dolaska stranih radnika. Ako nam treba pet zidara, uvezimo šest ili možda sedam, ali nemoj ih uvesti 77. To je ono što se nama događa. Država to može riješiti na čin da prvo prati te radnike. Ako sam nekom Harryju izdao radnu dozvolu za vašu tvrtku, zašto vas neću nakon godinu dana pitati gdje je on, a niste mu produžili dozvolu?
Jeste li zadovoljni radom inspekcije? Kontroliraju li oni nešto?
I jesam i nisam zadovoljan. Kako vidim, oni malo funkcioniraju na guranje. Kada nešto dignete u javnost, onda izađu van pa nešto sitno i malo naprave. I njima je to novina. Ja još nisam čuo da je ušao neki inspektor u agregatorsku tvrtku i da je, između ostalog, tražio ono što traži kod svih normalnih tvrtki. Na primjer, isplatne liste. One ne postoje kod agregatora.
Možete li malo pojasniti kako to sve zajedno funkcionira? Izuzev stranih radnika, isti ili sličan problem imaju i domaći radnici koji rade za digitalne platforme. Riječ agregator je mnogima čudna i strana i to je neka novina u Zakonu o radu.
Oni koji su politički stvarali ovu državu kada bi čuli da u Zakonu o radu ne postoji hrvatska riječ posrednik ili posredništvo ili agencija ili agregator, mislim da bi poludjeli s punim pravom. Onda su inzistirali na čistoći hrvatskog jezika. Danas uvode riječ agregator. Agregat ili agregator je stroj koji proizvodi struju, radi na benzin, to je neko umjetno stvaranje. Agregat je tvrtka koja je protočnog karaktera: novac s jedne strane uđe, s druge strane izađe s time da kod agregatora ostane nešto sitno. Rasli su postotci provizije, dva, tri do pet posto. Za što oni uzimaju to proviziju? To je potpuno nejasno jer dečki rade svoj posao, imaju aplikacije i točno vide u euro koliko su taj mjesec odradili i zaradili.
To pričamo najčešće o dostavama?
Da, samo kod dostave postoje agregati, kod drugih ne postoje i to je velika razlika. On je odradio 1500 eura, a platforma Wolt, Glovo ili Bolt je to uplatila na agregatorski račun jer oni rade s agregatorom i to je njihov postotak. Taj poslovni partner je dužan to proslijediti dalje i platiti radnike. Ako je 1500 eura, oni kažu - Mojih je 10 posto - i uzmu si 150 eura i 1350 eura proslijede vama. Onda se vi dalje snalazite: plaćate si mirovinsko, socijalno, benzin, troškove poslovanja, sve živo i još traže od vas da donesete onaj dio novca koji oni moraju platiti za mirovinsko i socijalno za onaj broj sati na koji su vas prijavili.
Tko plaća prijevozna sredstva: automobile, bicikle, romobile?
Dostavljač. Kod stranih radnika koji to nema u svom vlasništvu, agregator im iznajmljuje. Stranim radnicima moraju platiti sve: spavanje, hranu, torbu, kacigu, sredstvo s kojim rade, korištenje mobitela. Zato se dogodi, ako nisi dovoljno vispren, zaradiš nešto malo manje i može se dogoditi da si u konačnici agregatoru dužan.
Ovo je relativno nova problematika, više je svega toga od pojave korone kad su svi počeli sve naručivati i kada se počelo sve dostavljati. Nema sumnje da je država tu bila malo nespremna . Mislite li da je sada krajnje vrijeme da se to sada sve skupa uredi?
Moramo izraziti jedno neslaganje. To nije ništa novo. Prvi sudski procesi su zabilježeni u Španjolskoj 2013. godine kada još nije bilo korone. Ono što j u Hrvatskoj interesantno je da su se oni pojavili za vrijeme korone i oni su bili heroji epidemije. Mogli su se kretati vani što je bilo malo čudno. Ako se čovjek kreće po dostavama, a zaražen je, samo zaražuje dalje. Tu se već vidi nekakav skriveni interes za tako nešto, tu mislim isključivo na mito i mitologiju. Drugo, oni su se navikli na to, navikli su se i ljudi i država je u konačnici shvatila da se nešto događa na njihovom terenu. Vidjela je da je to gljiva i da je postala otrovna gljiva i umjesto da ju reže, sječe, da radi novu da počisti zemlju, ona je jednostavno to ozakonila. Dostave rade nelegalno jer uopće nisu bile regulirane zakonom. Umjesto da to reguliraš na način koji bi bio zdrav, samo se postojeće bolesno stanje ozakonjuje. Time se štiti bjelosvjetski kapital. Frapantno je kada ti dođeš u Ministarstvo rada, oni kažu "Razgovarali smo s platformama". Ja sam po rezultatima onoga što su oni napisali shvatio da su oni dostavljača vidjeli eventualno kada je na biciklu prošao pored njih na cesti ili ako je netko naručio pa im je donio dostavu na vrata. Nisu s njima razgovarali i nemaju pojma o tome. Oni su se nama hvalili nekakvom aplikacijom koju rade koja će sada to ubuduće pratiti, morat će se platiti porez, pratit će se dostavljač od zaprimljene narudžbe i tako dalje što je pohvalno. Ja volim kad se ministarstva i naša država trude naplatiti svaki cent poreza. Međutim, takva aplikacija je primjerena poreznoj upravi, ne Ministarstvu rada jer ništa nije riješila za te dečke. Naš osnovni sindikalni zahtjev da bi se to riješilo je da prvo da riješimo i vratimo kvote u Zakon o uvozu stranih radnika. Drugo je da tražimo od države da izmijeni Zakon o radu tako da mijenja Članak 221. koji regulira tu pojavu. Meni specijalno smeta gdje kaže da će dostavljač raditi ili vlastitim obrtom ili preko agregatora, a platforme su nužne kontrolirati agregatora. To imamo i sad pa vidimo kako kontroliraju.
Treba ukinuti agregatore?
Apsolutno. Hajdemo ukinuti agregatore ili, ako nekome zbog ustavnih stvari ne možeš zabraniti njegovu djelatnost, napravimo uvjete da oni idu prirodnim putem i da ništa nikome ne braniš. Mi kao Sindikat tražimo od države da nam Zakonom o radu omogući ili toj djelatnosti kolektivno pregovaranje te da platforme preuzmu odgovornost za svoje zaposlenike. Može mi tumačiti od ministra rada, od predsjednika države, od predsjednika Vlade, tko god hoće, da oni rade za agregatore, a ne za platforme i ja ću im se nasmijati jer je to priča za malu djecu. Bitno je samo da se prije 31.12. ove godine učiniti nešto.
Stvar je poprilično jednostavna, agencije koje se brinu za radnike, koje isplaćuju plaće i sl, od tamo radnici ne bježe. One koje se prema njima ne ponašaju korektno, takvima radnici odlaze... Inače, stvarno trebam pohvaliti radnike iz Nepala, uopće nisu toliko jeftini, koštaju 1200-1400 € bruto, no ljudi rade. Ne filozofiraju, ne zabušavaju, već rade. Otprilike kao naši ljudi kada odu van... No ideja da će takvi zamijeniti domaću radnu snago, to je teško za očekivati, to je sve niskokvalificirana radna snaga i ne vidim zašto se ljudi boje. Ionako rijetko tko želi raditi pomoćne poslove u građevini, poslove na traci, čistiti itd.