Za daljnja pojašnjenja nelogičnosti oko teze o \"podjeli BiH\" neophodno je osvrnuti se i na proturječne izjave akademika Dušana Bilandžića, člana \"ekspertne komisije\" za pregovore sa Srbijom koja je osnovana po nalogu predsjednika Tuđmana i Miloševića i radila od 10. do 20 travnja 1991. godine. Bilandžić je u prosincu 1991. godine povodom glasina o navodnom sporazumu o podjeli Bosne i Hercegovine rekao:
\"Padom starog režima u Hrvatskoj 1990. godine i Miloševićevim agresivnim pokušajem stvaranja velikosrpske Jugoslavije, otvoreno je novo, krajnje dramatično, razdoblje za i oko BiH. Srbijanska vrhuška nudila je dva rješenja: veliko-ovladati Jugoslavijom i malo-stvoriti veliku Srbiju otkidanjem Slovenije i Hrvatske, koju su htjeli svesti na \'ostatke ostataka\'. Smatrajući Hrvatsku glavnim protivnikom, čijim padom automatski padaju sve ostale republike Jugoslavije, a da bi možda izbjegla rat s njom, Srbija je početkom 1991. ponudila sporazum o podjeli BiH. U razgovorima koji su za dvojicu hrvatskih pregovarača bili više izvještajni nego stvarni, Srbija je hrvatskoj strani otvoreno rekla kako BiH, osim zapadne Hercegovine, mora pripasti Srbiji. Na pitanje što je s rezultatima Drugog svjetskog rata koji je stvorio sve republike, pa i BiH, Srbi su rekli kako oni ni pod kojim uvjetima ne priznaju pravo građanima BiH na vlastitu državu. A rečeno je i sljedeće: \'čak i kada bi Jugoslavija opstala kao federacija, mi Srbi ne priznajemo avnojevske granice\'. Hrvatska strana, iznenađena rigidnim memorandumskim stavovima srpske delegacije, prekida razgovor. Nakon toga slijedi rat protiv Slovenije i Hrvatske (27. lipnja 1991.) i uključenje međunarodne zajednice koja nudi projekt rješenja jugoslavenske krize, bez podijele BiH. Hrvatska je strana u pregovore ušla htijući spriječiti izbijanje rata zbog BiH i postići sporazum kakav bi i Srbiji i Hrvatskoj omogućio mirno ustrojavanje nacionalnih država, ali se je pokazalo da Srbija koja je u trenutku pregovaranja već bila na vrhuncu ratničkog zanosa, nije bila spremna ni na kakav kompromis. I pregovori su bili prekinuti.\"
>>Čiji je rat u (Bosni i) Hercegovini
Bilandžićeva izjava dosta je uvjerljiva, Srbija je \"u vrhuncu ratničkog zanosa\", odnosno vojne i političke moći te nastoji ostvariti više puta jasno proklamiranu politiku \"svi Srbi u jednoj državi\" – Jugoslaviji ili (Velikoj) Srbiji kao nacionalnoj državi. Srpska politika ne prihvaća republičke granice kao državne i od Hrvatske traže dio teritorija na kojem žive Srbi, a nudi \"zapadnu Hercegovinu\" gdje u apsolutnoj većini žive Hrvati. U nešto promijenjenim političkim okolnostima, u svibnju 1993. godine akademik Bilandžić je rekao:
\"Hrvatska politika išla je na dva kolosijeka jer je računala i s mogućnošću da BiH opstane kao cjelovita država i da bude podijeljena. To je bila njezina glavna dilema, ali kao što sam rekao, na dvije karte igrala je i igra i svjetska zajednica, točnije njezini vrhovi. Tako se i hrvatska politika postavljala tako da može prihvatiti i jednu i drugu opciju ili čak obje istodobno, ovisno o razvoju situacije.\"
>>Tuđman nije rekao da je BiH \'nac. država hrvatskog naroda\'
Ovo se također može nazvati i točnom ocjenom hrvatske politike prema BiH, koja uvažava realne odnose snaga i isključuje bilo kakvu zadanost, odnosno dogovor sa Srbima. Radi se o tome da je hrvatska politika svjesna da postoje dva načina rješavanja krize, u prvom će biti priznate republičke granice – za što se Hrvatska zalagala, a u drugom slučaju dolazi do etničkog, odnosno nacionalnog razgraničenja – kada su upitne granice BiH, ali i Hrvatske. U razgovoru s novinarom beogradske Duge objavljenom u travnju 1994. godine Bilandžić je vrlo izravno i jasno govorio o svom doprinosu i uopće o radu \"ekspertne grupe\" koja je pregovarala o hrvatsko-srpskim odnosima u travnju 1991. godine. Osvrnuo se i na nagađanja o \"podjeli\" Bosne i Hercegovine. O tome Miloše Minić u svojoj knjizi o \"dogovoru u Karađorđevu\" piše:
Nagađalo se poslednjih godina da takav dogovor postoji. Prvi put sam našao u listu \"Duga\" broj 1524, od 8. aprila 1994. godine, nešto određenije o tome. Novinar \"Duge\" postavio je profesoru dr. Dušanu Bilandžiću sledeće pitanje:
- Ako nije bilo međunarodne, možda je iza ove kataklizme stajala nekakva paklena srpsko-hrvatska zavera, skovana u martu 1991. u Karađorđevu, kada su se predsednici Tuđman i Milošević dogovorili o podeli Bosne. Nikada nije provaljeno šta su oni razgovarali nasamo, na klupi u parku. Vi verovatno znate, pošto ste bili član ekspertske grupe koja je radila na planu za podelu Bosne?
- Te ekspertske grupe su malo neozbiljni projekti, kad se intelektualcima da prilika da slobodno fantaziraju. Ja sam to prihvatio iz najobičnije znatiželje, da sam u toku s važnim državnim pitanjima, iako je od početka bilo jasno da nećemo ništa napraviti.
- Pa, podelili ste Bosnu, na karti i u plamenu.
- Ma, ni govora! Glavno pitanje, naročito s naše hrvatske strane, bila je diskusija o AVNOJ-u, odnosno, da li Srbija prihvata rezultate Drugog svetskog rata ili ne prihvata.
Oko toga smo se satima natezali. Srbi su došli s tezom daje komunistički Politbiro, bez znanja srpskog naroda, negde u šumi, organizovao AVNOJ i izmislio razne republike i narode, a mi smo ostali na tome da se rezultati Drugog svetskog rata u Evropi, pa prema tome i u Jugoslaviji, moraju poštovati. Na tome smo izgubili sto odsto vremena, kao na nekom nevažnom i besmislenom simpozijumu.
- Zar niste dogovorili staje čije u Bosni?
- Recimo, govorilo se: \"Mi znamo daje zapadna Hercegovina hrvatska, to je jasno, a za sve drugo, to treba videti.\"
- Da li je vaša ekspertska grupa imala neke precizne instrukcije na osnovu sporazuma u Karađorđevu, s obzirom nasilne mistifikacije oko njega?
- Ni u jednom trenutku nisam osetio da je srpska ekspertska grupa bilo šta tajnovito znala, niti je nama predsednik Tuđman rekao: \"Mi smo to dogovorili!\" Jednostavno, trebalo je da ispitamo mogućnost kako resiti bosansko pitanje: da li podela, da li ovako, onako. Niko nas nije upozorio: \"Ovo je naše, zastupajte to!\" Uostalom, američki ambasador Cimerman je u Beogradu i u Zagrebu ponavljao: \"Dalje ruke od Bosne, inače ćete naići na osudu Amerike!\"
>>\'Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju!\'
Međutim, u jeku političke i medijske kampanje protiv Tuđmana i njegove politike, u listopadu 1996. godine, nekih osam mjeseci prije održavanja predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, Bilandžić daje intervju tjedniku Nacional, u kojem potpuno mijenja priču:
\"No najveće nesuglasice s Tuđmanom izbile su za rasprava o BiH. U početku 1991., godine, nakon njegovog pregovora s Miloševićem, dogovoreno je da se sastanu dvije komisije koje bi raspravljale o podjeli Bosne. Tuđman nam je tada rekao kako se s Miloševićem načelno dogovorio, a da mi to moramo konkretno razraditi. U tim su razgovorima na srpskoj strani sudjelovali akademik Kosta Mihajlović, šef Miloševićeva kabineta Kuplešić, Smilja Avramov i potpredsjednik Vlade Srbije. Održana su tri kruga razgovora. No, razgovori nisu donijeli nikakav rezultat. Tuđmana sam upozoravao da ti razgovori ne vode ničemu. Upozorio sam ga da postoje tri krupne prepreke za podjelu BiH, od kojih je samo jedna dovoljna da dogovor padne u vodu. Tko će primjerice usuglasiti koje je područje hrvatsko, a koje srpsko? Potom, što će na to reći Muslimani. Na tu primjedbu Tuđman je odgovorio kako oni neće reći ništa, ako se Srbi i Hrvati dogovore. Upozorio sam ga i na treće pitanje što, doduše nije bio tako teško kao prva dva, ali…Što će, naime, na sve te dogovore reći međunarodna zajednica? Tuđman je odgovorio da će svijet pristati na sve što se ovdje dogovori.\"
Bilandžić je u memoarima objavljenim 2006. godine dao \"nove podatke\", tamo piše da mu je Tuđman \"objašnjavao\" kako je s Miloševićem \"postignut načelni dogovor o podjeli BiH\", a on je \"bez potpunije elaboracije tog sporazuma mogao zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.\" Nevjerojatno je da bi netko ozbiljan mogao na ovakav način pristupiti pitanju državnih granica i \"zaključivati bez potpunije elaboracije\", posebno ako to uključuje i podjelu susjedne republike!? Bilandžić donosi i preciznije podatke o svojoj ulozi u radu \"komisije\". Objašnjavajući razgovore iz travnja 1991. on tvrdi da su komisije radile na karti \"podjeli Bosne\", a onda nekoliko rečenica kasnije piše da su srpski predstavnici tražili da \"srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu\". Očito je da su srpski članovi komisije dijelili Jugoslaviju po načelu prava naroda na samoopredjeljenje, čime su \"dijelili\" i Hrvatsku, a Bilandžić je samoinicijativno \"dijelio\" Bosnu i Hercegovinu smatrajući da republike imaju pravo na samoopredjeljenje – osim valjda BiH. On piše da je osobno zatražio od srpskih članova komisije da priznaju granice Banovine Hrvatske kao \"osnovu za razgovor\" što su Srbi \"apsolutno odbili\" čime je rad komisije postao besmislen.
>>\'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa\'
Međutim, kada je predstavljao memoare javnosti Bilandžić je govorio potpuno drukčije. Ustvrdio je da je osnovni zahtjev srpske strane bio rušenje AVNOJ-evske Jugoslavije, dok je njegova pozicija bila potpuno suprotna, jer za njega \"AVNOJ je Bog, osnovni kanon i jedino rješenje i Jugoslavija se treba razdruživati po šavovima koje je odredio taj i takav AVNOJ\".
Na Bilandžićeve memoare reagirao je akademik Kosta Mihailović koji je bio član komisije sa srpske strane. On je napisao da ga je \"zapanjila\" Bilandžićeva tvrdnja da mu je Tuđman saopćio da se s Miloševićem dogovorio o podjeli BiH te da su srpski i hrvatski eksperti trebali konkretizirati taj načelni dogovor. Takva saznanja nisu postojala na srpskoj strani, jer Milošević \"tako nešto nikome nije saopštio – čak ni srpskom ekspertnom timu koji je, zajedno sa hrvatskim, trebalo da radi na konkretizaciji dogovora o kojem ništa nije znao\". Mihailović ponavlja kako nikada nitko na sastancima \"ekspertnih timova\" nije spomenuo bilo kakav dogovor između Tuđmana i Miloševića, a Bilandžićeve napise naziva \"drskima, intrigantskima\" i neistinitima. Mihailović tvrdi da je Milošević čisto kurtoazno prihvatio formiranje komisije te da od nje nije ništa očekivao, čak niti pisana izvješća, a bez razmišljanja je prihvatio i da se razgovori okončaju. Mihailović dalje piše: \"Pitanje se postavlja zašto je Bilandžić od jednog beznačajnog događaja, koji nikom neće ostati u sećanju, pokušao da napravi senzacionalno otkriće od istorijskog značaja. Razloge nije teško prepoznati. Lični razlog je da, kao većina memoarista, sa naknadnom pameću sebe predstavi u što boljem svetlu, a pre svega da pokaže da je bio čovek od ljudskog i naučnog integriteta, a ne partijski aparatčik Tita i Tuđmana – kao što se pogrešno misli.\"
Ako se ovome doda i neskriveni i duboki Bilandžićev animozitet prema Tuđmanu, onda nije teško povjerovati u Mihailovićevu analizu. Svakome ostaje na volju odlučiti, kojoj će izjavi Dušana Bilandžića vjerovati? Ali, ako bismo ocjenjivali Bilandžića kao povjesničara, onda bismo trebali povesti računa o tome kako se Bilandžić služi izvorima. On je u pregledu hrvatske moderne povijesti objavljenom 1999. godine citirao zapisnik s proširene Sjednice Izvršnog komiteta CK SKJ koja je održana u ožujku 1962. Ustvrdio je da se taj zapisnik u Hrvatskoj \"prvi put\" interpretira te da se njegovi dijelovi prvi put publiciraju, odnosno da (koliko mu je poznato) to još nije učinjeno niti u drugim zemljama. Ne treba zamjeriti Bilandžiću što mu nije bilo poznato da je u Beogradu godinu dana ranije (1998.) objavljen kompletan stenogram s te sjednice kao i svi prateći dokumenti. Ali je ipak čudno da on u travnju 2011. i dalje govori o tim zapisnicima kao \"povjerljivim dokumentima\" i upućuje zainteresirane u Arhiv CK SKJ ako žele o njima više znati, premda je taj arhiv godinama ranije prestao postojati.
Jedna od sudionica sastanaka i član srpskog pregovaračkog tima bila je Smilja Avramov koja je u knjizi objavljenoj 1997. godine napisala da su dvojica predsjednika poduzeli još jedan korak za mirno rješenje jugoslavenske krize: \"oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje\". Avramov piše kako je odluka o tome vjerojatno donesena na sastanku u Karađorđevu, \"ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena\". Zaključuje kako rad ovih timova nije uspio, ističući da je hrvatska strana nastupila s kategoričkim stavom \"da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse\". Avramov navodi da je za Hrvatsku jedino rješenje bilo „izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a\". Očito je kako interpretacija razgovora ekspertnih timova koju je u javnost iznijela Smilja Avramov također u potpunosti odudara od naknadnih \"sjećanja\" Dušana Bilandžića.
