Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Kolumne

Svako bi dijete trebalo pročitati slikovnicu 'Okovani slon', ali za one koji od nas prave slonove imam drukčiji završetak

Dirnula me priča Jorgea Bucaya s Gustijevim slikama, ali pouka se može okrenuti i protiv onih koji priču pričaju
06. rujna 2022. u 22:41 3 komentara 1004 prikaza
storyeditor/2022-09-01/slon.jpg

Jorge zna više od tisuću petsto priča, piše na kraju biografske bilješke o autoru slikovnice "Okovani slon". Objavila ju je ovih dana izdavačka kuća Bodoni, svojevrsna Frakturina trgovina literarnih delikatesa.

Argentinski psihoterapeut Jorge Bucay doista se kao pisac proslavio pričama. I to tuđim, starim, narodnim, drevnim pričama i bajkama koje su važan dio kolektivnog pamćenja i svijesti cijelog čovječanstva. Zapravo, Jorge Bucay drži se one stare da priče postoje da uspavaju djecu i da probude odrasle. Autor je niza knjiga koje spadaju u vrlo komercijalizirani žanr samopomoći. Bez omalovažavanja takvih pisaca i ljudi kojima njihove knjige jako puno u životu znače, samo konstatiram da me takva literatura nikada nije privlačila pa tako ni niz Bucayevih tipskih naslova: "Put sreće", "Put suza", "Put susreta", "Put duhovnosti" i tome slično.

Sve te i mnoge druge njegove knjige objavila je Fraktura, a ja nisam čitao ni one koje se zasnivaju na pričama, a kojima se najprije proslavio: "Ispričat ću ti priču" i "Priče za razmišljanje". U romanu "Ispričat ću ti priču", saznajem iz opisa knjige koji nudi Fraktura, glavni junak mladić Demián dolazi psihoterapeutu Jorgeu tražeći odgovore na pitanja koje si svaki mladi čovjek postavlja. I onda mu Jorge priča priče, "od grčkih mitova preko japanskih parabola i učenja zen-budista do priča europskih naroda i onih koje sam izmišlja".

storyeditor/2022-09-01/slon.jpg | Autor : Okovani slon

Jedna od tih priča je i ona o okovanom slonu, drevna priča, po svoj prilici iz Indije, domovine slonova ukroćenih da služe ljudima. Ta me je priča sada zaskočila, izdvojena i objavljena u obliku slikovnice s predivnim ilustracijama ilustratora proslavljenog pod imenom Gusti. Ne sjećam se da mi je itko kao djetetu ispričao tu priču koja mi sada, otkako sam je vidio u ovoj divnoj simbiozi riječi i slika, ne izlazi iz glave. Jer, priča je to velike snage koju bi trebalo pričati i ponavljati svoj djeci ovog svijeta.

Premisa priče nije bajkovita i nije izmišljena. Ne znam je li to zbog sugestivnosti Gustijevih ilustracija, ali sada mi se čini da sam i ja kao dijete, obilazeći cirkuse koji su nekada redovito obilazili sve naše gradove, vidio pokraj šatora velikog slona koji je lancem vezan za jedan običan metalni klin zabijen u zemlju. Ako sam to i vidio, očito nisam tada bio dovoljno pronicljiv i budan da se pitam, kao dječak u ovoj slikovnici – zapravo sam autor, kako to da tako veliku i moćnu životinju, najveću na kopnu našeg planeta, u mjestu drži jedan običan u zemlju zaboden klin koji bi i malo veće i jače dijete moglo iščupati. Dječak Jorge postavljao si je to pitanje, ali nije nalazio odgovor, sve dok mu ga nije dao "netko veoma mudar tko je mnogo putovao Indijom".

I tada u slikovnici slijedi niz dirljivih slika malog slona koji je odmalena, još otkako je bio slonovska beba, bio vezan tim istim lancem i klinom. Pokušavao ga je iščupati. Upinjao se, mučio se, vukao ga ovamo i onamo, ali taj običan klin u zemlji bio je prečvrsto zabijen za jednog slonića, s crvenim cirkuskim šeširićem na glavi. Svake bi noći usnuo iscrpljen i s mišlju kako će sutra pokušati ponovno...

"Sve dok jednoga dana, najtužnijega dana u njegovu kratkome životu, slonić nije prihvatio da se ne može osloboditi i prepustio se sudbini" – piše u slikovnici, koju je sa španjolskog prevela Silvana Roglić.

A sudbina mu je bila da svake večeri, pod reflektorima u cirkuskoj areni sada već odrastao snažan slon pokazuje svoju silnu snagu onako kako mu zapovjedi njegov gospodar sitnog ljudskog stasa, da bi potom poslušno otišao na svoje mjesto iza šatora i bio privezan istim onim lancem o isti onaj klin koji su mu namijenili već kao bebi.

Dječak je tako saznao za tajnu dresure slona koja počiva na tome da mu se već kao malom slomi svaka volja i pomisao da bi se ikada mogao osloboditi lanca i klina koji ga drže za mjesto na zemlji koje su mu gospodari odredili. Pa i onda kada je narastao u veliku životinju koja bi bez ikakvog napora mogla iščupati klin koji je čini robom.

"Jadna je životinja u svojem slonovskom pamćenju imala urezan neuspjeh i nikad, nikad više nije iskušala svoju snagu..."

U slikovnici dječak sanja o tome kako se prikrada okovanom slonu i na uho mu šapne: "Znaš, malo me podsjećaš na mene. I ti misliš da ne možeš učiniti nešto jer si jednom davno pokušao i nisi uspio. Moraš shvatiti da je otad prošlo mnogo vremena i da si danas veći i snažniji nego onda. Ako se uistinu želiš osloboditi, siguran sam da možeš. Zašto ne pokušaš?"

I onda slijedi kraj u kojem se potpuno razilazim s Jorgeom Bucayem u tumačenju i zamišljanju kraja priče. Njegov se dječak, naime, budi s mišlju kako je njegov slon jednoga dana ipak pokušao i uspio iščupati klin... Pa se onda nasmiješi i mašta "da golema životinja i dalje putuje s cirkusom jer silno voli uveseljavati djecu, samo što sad više, naravno, nije okovana".

Tako ispričana priča sasvim je u redu za uspavljivanje djece i da se ljudska deriščad ne bi ražalostila mišlju da ih slon, nakon što se oslobodi, više neće zabavljati u cirkusu. Ali, kao priča za buđenje odraslih toliko je promašena da će to, siguran sam, naslutiti i svako pronicljivije dijete s barem malom iskrom buntovnosti u sebi.

I dalje mislim da bi ova priča trebala biti obvezan dio najranijih dječjih lektira. Ali, o roditeljima ovisi i o pojedinom učitelju kako će je djetetu na kraju protumačiti. Jer što su drugo škole, crkve, vojarne i države sa svojim ritualima nego kovačnice klinova i lanaca za dresuru male i velike djece da nikad ne postanu svjesna svoje istinske snage, kako pojedinačne, a kamoli, Bože, sačuvaj, kolektivne, udružene, solidarne.

Nismo u Indiji, pa ipak je i u našem jeziku vrlo jasno što to znači praviti od nekoga slona, a nakon ove slikovite priče još jasnije. Prave od nas slonove, a svatko od nas pojedinačno je slonovska bebica uvjerena da trzanje lanca nema smisla. Bucay je oslobođenog slona zamislio kao dobrodušnog i miroljubivog, koji dobrovoljno ostaje u cirkusu. To kako ga ja zamišljam više ne spada u dječju literaturu jer sadrži puno bijesnog trubljenja i gaženja velikim oslobođenim slonovskim stopalima po svima koji od nas rade slonove. Glupave i krotke. Barem vi koji imate djecu dobro razmislite na koji ćete im način ovu priču završiti, ako se uopće usudite ispričati je.

Hervis
Sport bez granica
Nevjerojatna priča naše sportašice! U djetinjstvu je je izgubila vid, a danas rastura na skijama: Evo njene priče
Podravina i Slavonija
DESTINACIJE ZA INSPIRACIJE
Hrvatska Sahara, Plemićka ruta, kolijevka naivne umjetnosti
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Thufir:

    Obično je između autora i mene ogroman jaz u razmišljanjima, ali ovaj put nije tako. Iako to on ne spominje, mislim da bi se priča mogla primijeniti i na našu Hrvatsku. Stoljećima pod tuđom čizmom i u borbi za tuđe ... prikaži još! interese, potpuno smo postali nesvijesni da i samo možemo krojiti svoju sudbinu. Jednostavno, cijelo vrijeme se gura priča kako smo mali, slabi i jednostavno moramo plesati kako drugi sviraju, jer ćemo u suprotnom propasti. Svatko u ovoj EU ima pravo na svoje interese i želje, ali kad negdje spomeneš da i mi imamo pravo na isto, gomila se javlja pljuvanjem i omalovažavanjem, a veliki dio toga kreće i od ovakvih medija, kojima je sve veći interes od dobrobiti vlastitog naroda i države. Ljudi ili nisu svjesni svoje snage ili za plaću furaju tuđe interese. Trenutno je tako cijela država taoc ambicije jednog čovjeka.

  • Avatar transdanubier
    transdanubier:

    svaka čast pofuče, zaradio si pošteno svoj honorar spominjući nekoliko puta ime izdavača a djecu su nazvao odvratnom novokovanicom "ljudska deriščad" a o samoj knjizi nisi rekao puno!

  • TORQUEMADA:

    E da, Branimire, početak školske godine i vrijeme kojemu nazočimo dobra je prilika za ovakve teme, samo što se bojim da je već prekasno sada govoriti o simbolici ovakvih pripovijedanja i konstatirati pravu prirodu formatiranja ljudskih bića kroz društvene institucije ... prikaži još! koje spominješ. Ipak ti spadaš, poput mene uostalom, u reliktne primjerke iz vremena koje je posve prošlo i čiji odjeci mogu zatitrati samo i jedino u ušima onih čija sjećanja onamo još dopiru. Kultura čitanja nestaje pred nametljivošću i banalnošću audiovizualnog svijeta, a ljudski rod se opredjeljuje drevne mudrosti predaka zamijeniti pomodnim instant-rješenjima pri odgovaranju na pitanje što je ljudski život i uloga pojedinca u njemu. O tome svjedoči poredak naslova na ovome portalu, izbor glazbe na radio- postajama, proizvodnja kulturnih i vrijednih sadržaja na televiziji i osmišljavanje obrazovanja u suvremenim društvima. Lijepo je da postoji i ovo o čemu danas pišeš, no to će stići do malobrojnih, izgubivši se u poplavi ponude najbanalnijih književnih šarenih izdanja koja pojeftinjuju i ljudsku dušu svojom težnjom da cijenom i bojom osvoje svog kupca. Do sadržaja pritom plasirateljima takvih izdanja nimalo nije stalo.