Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Stjepan Mesić: Gadafija sam zvao brate pukovniče

Ovaj intervju bivši predsjednik želio je zaustaviti kada je postalo jasno da je neodrživo braniti Gadafija. Unatoč tome, donosimo njegovo svjedočanstvo o prijateljstvu s diktatorom.
02. travnja 2011. u 08:45 238 komentara 1276 prikaza
\'gadafi mesic\'
Foto: Arhiva VL

Odmah nakon izbijanja oružanih sukoba u Libiji, razgovarali smo s bivšim hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem. Tema razgovora bio je libijski predsjednik Moamer el Gadafi, koji je u to vrijeme pobunjenicima u svojoj zemlji već zaprijetio ratom do istrebljenja, ali i odnosi Stjepana Mesića s prvim čovjekom Libije. Iako je Stjepan Mesić u razgovoru iznio niz detalja koji bez zadrške opisuju prijateljski odnos dvojice državnika te demantirao medije koji su objavili njegovu izjavu kako je siguran da Moamer el Gadafi nije izdao naredbu da se puca na prosvjednike, samo dan prije objave teksta Mesićev savjetnik Tomislav Jakić zatražio je da se intervju povuče iz objave.

>>Tomislav Jakić: Mesić je imao pravo povući intervju o Gadafiju

S obzirom na profesionalno odrađen posao i na potpunu korektnost teksta, unatoč tome što smo insistirali na obrazloženju tog poteza, od g. Jakića nismo dobili konkretan odgovor, već samo površno tumačenje da se Stjepan Mesić u međuvremenu predomislio. Intervju smo, unatoč tome, odlučili objaviti.

Neki mediji u Hrvatskoj objavili su vašu izjavu u kojoj kažete da ste sigurni kako Moamer el Gadafi nije izdao naredbu da se puca na prosvjednike?

Nikada nikome nisam rekao kako sam siguran da Gadafi nije izdao naredbu da se puca na ljude. Rekao sam da treba utvrditi je li tu naredbu izdao on ili netko drugi, ali to je potpuno pogrešno interpretirano. Osobno, ja mogu vjerovati ili ne vjerovati da je on to učinio, ali jedno je vjerovati, a drugo je ono što se uistinu dogodilo. No, bez obzira na to, svatko tko je izdao takvu naredbu, pa čak ako je to i Gadafi, mora snositi odgovornost. Jer prosvjedi su potpuno legitimno i demokratsko pravo na izražavanje nezadovoljstva i ostvarivanje nekih ciljeva, zbog čega nitko i nigdje ne smije biti ubijen.

Poznato je da ste s Moamerom el Gadafijem održavali iznimno prijateljske i politički korektne odnose. Kada ste upoznali pukovnika Gadafija?

Moamera el Gadafija upoznao sam još dok sam bio predsjednik Predsjedništva bivše Jugoslavije, a to bi, drugim riječima, značilo da sam obnašajući funkciju koju je do tada obnašao Tito već samim time imao velike poene kod Gadafija. Tito i Gadafi bili su veliki prijatelji i u politici još od pokreta nesvrstanih, ali i privatno, što je meni, kao Hrvatu i njegovu nasljedniku, stvorilo jako dobru poziciju, ne samo kod Gadafija već i u svim državnim institucijama u Libiji. Naravno, kada sam otišao s te funkcije i bio u opoziciji, ali i poslije, kada sam izabran za predsjednika, ta su se druženja nastavila.

Libijski je vođa, kao što ste i sami rekli, bio veliki prijatelj s Josipom Brozom Titom, ali i veliki pobornik bivše Jugoslavije. Kako je primio činjenicu o raspadu bivše Jugoslavije i kakav je bio njegov stav o osamostaljenju Hrvatske?

Moamer el Gadafi bio je nevjerojatno sentimentalan prema Jugoslaviji i nikako nije mogao prihvatiti njezin raspad. Sjećam se, bio je toliko tužan zbog nestajanja Titove Jugoslavije da u početku naših razgovora uopće nije htio prihvatiti činjenicu da je Hrvatska napadnuta i da Srbija izvodi agresiju nad njom, već je gorljivo zagovarao Miloševićevu Jugoslaviju. A kako je Srbija tada imala jaku vanjsku politiku koja ga je uredno servisirala lažima da su oni ti koji žele sačuvati integritet Jugoslavije, to i nije previše čudilo. No, malo po malo, kako sam mu strpljivo pričao o razlozima zbog kojih se Jugoslavija nije mogla održati, on me počeo sve pažljivije slušati i na kraju sam ga ipak uspio uvjeriti da je Tito bio jedan od integralnih faktora Jugoslavije, a da je nakon njega to postala komunistička partija koja se raspala voljom Slobodana Miloševića, a potom i JNA, koja je bila u službi Srbije. Nakon dosta vremena i puno takvih priča, priznao mi je da razumije što se dogodilo Jugoslaviji i da apsolutno podržava Hrvatsku.

Nakon što je počeo prihvaćati razloge raspada bivše Jugoslavije, je li na bilo koji način pokazao inicijativu da pomogne napadnutim državama bivše Jugoslavije?

Za jednog boravka u Libiji primijetio sam prazne i zatvorene kampove za djecu koji su imali internatski smještaj, učionice, uređena igrališta, otvorene i zatvorene sportske terene. Pomislio sam kako bi to bio odličan smještaj za djecu Sarajeva koje je tada bilo pod opsadom i spomenuo to jednom libijskom profesoru s kojim sam se također družio. On mi je savjetovao da to predložim Gadafiju, što sam i učinio. Doslovno sam mu rekao: “Brate pukovniče, kako bi bilo da pokušate dati jedan doprinos djeci koja stradavaju u Sarajevu?!”

Gadafi mi je, bez sekunde razmišljanja, odgovorio: “Ako ti tako misliš, neka tako bude. Neka dođu.” Njegov je jedini uvjet bio da svi budu muslimani, što sam ja odmah prenio Aliji Izetbegoviću, koji je pak sve organizirao i poslao za Libiju 100-tinjak djece s roditeljima. Kad sam se iduće godine vratio u Libiju i rekao mu: “Brate pukovniče, zaista si učinio dobro djelo”, on mi je na svoj osebujan način odgovorio: “Zajedno smo to učinili.”

Je li i pri donošenju drugih bitnih odluka bio jednako nonšalantno odlučan?

Evo, ispričat ću vam što se dogodilo tijekom jednog drugog posjeta Libiji, prije kojeg me nazvao Franjo Gregurić, tadašnji direktor Ine, i zamolio da pokušam pomoći riješiti dug od 25 milijuna dolara, koliko je jedna libijska državna kompanija dugovala Ini. Kada sam se sreo s Gadafijem, rekao sam mu: “Slušaj, pukovniče, jedna tvoja kompanija duguje Ini 25 milijuna dolara.” Gadafi je bez komentara podignuo telefonsku slušalicu i nekome rekao: “Nemojte da g. Mesić još koji puta mora postavljati pitanje tog novca!” Dug je istog trena bio riješen.

U javnosti Moamer el Gadafi poznat je kao iznimno ekscentričan i ćudljiv vođa. Kakvim ste ga vi doživljavali?

Govorio je vrlo tiho i nikad nije povisivao ton. Iako se rijetko smijao, uvijek je bio iznimno prijateljski raspoložen i uvijek se interesirao kako smo primljeni, smješteni, a jednom me pitao i kako je prošao službeni ručak na kojem sam bio sa suprugom, a na kojem on nije bio prisutan. Odgovorio sam da je bilo odlično, a on me odmah zaskočio pitanjem jesu li njegovi ministri i dužnosnici na taj ručak poveli i svoje žene! Rekao sam da nisu, na što je on odmah podigao telefonsku slušalicu i nekome s druge strane naredio da istog trena organiziraju novi ručak na koji obvezno moraju povesti i svoje žene. Kad sam mu rekao: “Ali, pukovniče, ja ne mogu dva puta ručati”, on je samo odmahnuo rukom i odgovorio: “Ti samo sjedi i gledaj. To je kazna njima, moraju se naučiti ponašati!”

S obzirom na to da ste vi čovjek s razvijenim smislom za humor, a da pukovnik Gadafi ostavlja dojam smrtno ozbiljne osobe, jeste li ga svojim šalama katkad ipak uspjeli nasmijati?

Sjećam se kad smo se u nekoliko automobila vozili prema njegovu šatoru u pustinji i kad je pod auto u kojem sam se ja nalazio podletio zec. Svi smo izišli iz vozila, ugledali tog golemog pustinjskog zeca koji, eto, nije imao sreće, pa sam rekao svom vozaču da bi bilo dobro da ga spremi u prtljažnik pa da ga navečer u hotelu damo kuharu da ga pripremi. Na to su svi iz libijske pratnje pozelenjeli i počeli vikati kako je to nedopustivo jer to nije halal. Halal je, naime, muslimanski način klanja životinja, a kako zec nije tako klan, već je, jadan, poginuo u prometu, nisam ga smio jesti. Kad sam stigao u šator i susreo se s Gadafijem, ispričao sam mu što se dogodilo i rekao: “E moj pukovniče, sad sam ja zbog tvog halala ostao bez zeca i dobre večere!” Gadafi se počeo smijati, a ja moram priznati da je to bilo prvi put da sam ga vidio da se iz sveg srca smije.

Poznato je da vas je Moamer el Gadafi poštovao više nego mnoge druge državnike te da ste zbog toga uspjeli ostvariti prisnije odnose s njim. O čemu ste razgovarali kad niste pričali o politici?

Iako smo najčešće razgovarali o politici ili privredi, istina je i da smo imali vremena i za one osobne teme. Tako me jednom prilikom Gadafi pitao bi li moja supruga htjela posjetiti njegovu. Rekao sam da ću je pitati, a kada sam mu prenio da ona rado pristaje, bio je jako zadovoljan i objasnio mi da je toliko pričao svojoj supruzi o nama da je ona poželjela upoznati moju suprugu. Potom je naredio da se pripremi avion i da odveze žene u Zelene planine, gdje su imali kuću. One su cijeli dan provele zajedno, a supruga mi je navečer prepričala da joj je bilo jako ugodno, da su razgovarale o tipičnim ženskim temama te da njihova kuća nije nikakav elitni zamak, već solidna obiteljska kuća koja uopće ne zadivljuje. Kada sam saznao da je moja supruga jedina supruga nekog državnika sa Zapada i iz arapsko-islamskog svijeta koja je bila pozvana u njihovu privatnu kuću, tada sam shvatio koliko me Gadafi uistinu cijeni i poštuje.

Unatoč vašim naporima, Hrvatska je zbog iznimno inertne politike prema Libiji i Sanaderova upornog ignoriranja Gadafijevih poziva izgubila mnoge unosne poslove u toj zemlji?

Ja ne znam zbog čega je Ivo Sanader uporno izbjegavao Gadafijeve pozive u Libiju i zašto se uvijek izvlačio prioritetnim poslovima u Europi i Americi, kad bi za Hrvatsku bilo puno bolje da je otišao tamo i zgrabio mnoge unosne poslove koje je Gadafi silno želio dati nama, a koje su poslije dobile druge države i njihove firme. Nakon što je Sanader tri puta izbjegao njegov poziv, Gadafi se razljutio i naredio zatvaranje veleposlanstva u Zagrebu, što je također jedan politički poraz za Hrvatsku. Ja sam mu tada napisao da bi naši uzajamni poslovi opravdali ponovno otvaranje veleposlanstva, a on mi je odgovorio doslovno ovako: “Stipe, pa ja zovem Sanadera zbog tebe i zbog Hrvatske, kako biste dobili te unosne poslove i kako biste pomogli svom gospodarstvu. Ali, ako on to konstantno ignorira, ja nemam razloga čekati i te ću poslove dati drugim firmama.” Na kraju sam ga ipak uspio nagovoriti da ponovno otvori veleposlanstvo.

Ali, tada izbija afera s našim ambasadorom Nevenom Juricom?

Da, tek što se smirila situacija s veleposlanstvom, nastao je drugi problem. Naime, Libija je lobirala za ulazak Hrvatske u Vijeće sigurnosti, a naš ambasador Neven Jurica zajedno s američkim napustio je sjednicu Vijeća sigurnosti na kojoj se raspravljalo o Izraelu i pojasu Gaze. Gadafi je tada ponovno poludio i napisao mi: “Stipe, što ovi tvoji opet rade?! Znaju li oni da sam ja osobno lobirao za Hrvatsku, a da je Amerika lobirala za Češku?! A vaš ambasador, unatoč tome, izlazi sa sjednice zajedno s američkim! Nisam tražio da vaš ambasador glasa za prijedlog koji iznosi naš ambasador, niti da bude protiv njega, niti suzdržan, mene je samo interesiralo da on bude tamo i da ne izlazi s Amerikancima.” I opet sam ja bio taj koji je morao vaditi vruće kestene iz vatre. Jer Gadafi je bio toliko ljutit da je opet htio zatvoriti veleposlanstvo i prekinuti svaku gospodarsku suradnju s Hrvatskom, a mi smo tada već imali tvrtke koje su jako dobro poslovale u Libiji.

Jeste li se čuli s pukovnikom Gadafijem otkad su počeli nemiri u Libiji?

S Moamerom el Gadafijem nisam se čuo već neko vrijeme, ali bio sam u kontaktu s njegovim prvim tajnikom s kojim je dogovaran odlazak u Libiju sa skupinom hrvatskih gospodarstvenika, na Gadafijevu inicijativu. No, kako se u Libiji sve ovo dogodilo, put je propao, a sve informacije koje dobivam o Libiji dobivam iz njihova veleposlanstva u Zagrebu.

Donna Vekić
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Ustajem u 8, a u stan se vraćam oko 21 sat. Bez rada nema uspjeha, rekla je Donna Vekić
Periske
Izumiranje važne vrste
Najveći prirodni čistač Jadrana pred izumiranjem: Ostalo ih je samo 20, a znamo tko je krivac
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • -obrisani-:

    da im se ne moze SUDIT, a ne \"sluziti\"....izvinjavam se :)

  • standup:

    ...-:)..evo ga i pod drugim Nickom...\"imalkogod\"...gadna je ta Droga !!..-:))

  • dkatica2:

    NEĆE VIŠE DOBIVATI LOVU ZA SRATI