Jednom sam rekao da bi nas točnije bilo nazivati dinamičarima nego statičarima pa su me kolege pomalo zbunjeno gledali. Kažu mi: “Taman su ljudi naučili što rade statičari i sad ih zbunjuješ”, pa sam odustao od te ideje – kaže Josip Atalić, profesor s Građevinskog fakulteta u Zagrebu i koordinator pri Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo kojem su mediji već nakon onog zagrebačkog potresa lani u ožujku nadjenuli titulu „prvog hrvatskog statičara“.
Istog dana kada je zatreslo metropolu uzeo je mobitel u ruku, stavio ruksak na leđa i krenuo na teren. U rekordnom roku okupio je statičare, redom volontere koji su o svom trošku krenuli u obilazak zgrada i kuća pogođenih potresom. Da nije bilo njih, nitko ljudima ne bi mogao reći je li njihova kuća ili zgrada uopće sigurna za život. Lijepili su danas svima dobro poznate zelene, žute ili crvene naljepnice koje su označavale razinu oštećenja na nekretnini. Tada su odradili doista lavovski posao, u tri mjeseca pregledali su 25 tisuća objekata. Devet mjeseci kasnije puno razorniji potres zatresao je Banovinu. Odmah su krenuli, doslovce nakon dva-tri sata već su bili na terenu. Do danas, dakle u točno dvadeset dana, uspjeli su pregledati 20.200 kuća i zgrada. Više od tisuću dnevno.
Crveno ne znači rušenje
– Kada se dogodio potres u Zagrebu, nije postojao praktički nikakav plan. Sve smo odrađivali u hodu, snalazili se kako god smo znali, u tome su nam puno pomogli i mediji jer smo tako velikom broju ljudi uspjeli objasniti što mi uopće radimo. Ponovit ću: mi odmah nakon potresa izlazimo na teren prvenstveno savjetovati građane o njihovoj sigurnosti boravljenja u nekoj nekretnini, što je izuzetno bitno jer u pravilu nakon glavnog potresa slijedi i serija manjih. Naš osnovni zadatak je ponuditi svoju ekspertizu ljudima kako bismo im potencijalno spasili život. Ako na zgradu stavimo crvenu naljepnicu, to ne znači da se ona mora srušiti. Mi ne izdajemo naloge za rušenje niti to možemo napraviti. Ako neku nekretninu označimo crvenom naljepnicom, to znači da je ona neuporabljiva jer postoji realna opasnost da će je neko dodatno podrhtavanje sasvim urušiti, ali vi kao vlasnik nekretnine naše mišljenje, koje se, napominjem, bazira na struci, ne morate uvažiti – ističe Atalić.
Kad ga pitamo što se točno promijenilo u njihovu radu između dva potresa, odgovara kako im je sada lakše zbog aplikacije koju su razvili. Svaka prijava koju netko napravi pokaže se na mapi unutar aplikacije, statičari zatim mogu označiti adresu ili ulicu gdje planiraju ići taj dan i tako sve u jednom većem dijelu ide nekakvim automatizmom.
– Uz samu aplikaciju imamo i 7 WhatsApp grupa u kojima je više od 1500 ljudi. Sedam grupa postoji jer u jednu ne može stati više od 250 kontakata. Moj dan izgleda tako da između 7 i 8 ujutro u sve grupe pošaljem neke osnovne aktualnosti za taj dan, poput toga gdje volonteri koji dolaze iz drugih gradova mogu besplatno natočiti gorivo, koja je procedura da ne moraju plaćati troškove vožnje po autocestama i slično. Ja to sve nekako sistematiziram. Nakon toga dolazim u naš stožer u Petrinju. U njemu ima nas šest koji sve koordiniramo, a uz taj tu su još po jedan stožer u Glini i Sisku te jedan zadužen za zagrebačko i karlovačko područje – govori Atalić.
Iako im aplikacija sve dosta olakšava, s druge strane rad im je otežan upravo zbog toga što se sada nalaze u četiri stožera pa se stalno moraju međusobno zvati, dok su nakon potresa u Zagrebu svi sjedili u istoj prostoriji. Jedan od većih problema na terenu im je i taj što ljudi često brkaju pregled statičara i procjenu štete na nekretnini. Statičari procjenjuju je li objekt siguran za život, odnosno, slikovito rečeno, kolike su šanse da vam se strop ili zid sruše na glavu. Oni su hitna pomoć. Nakon što odrade svoj posao, na teren zatim izlazi komisija koja, prema stavkama određenim u Zakonu o ublažavanju i uklanjanju posljedica prirodnih nepogoda procjenjuje ispunjavate li uopće uvjete za odštetu i, ako ispunjavate, koja su novčana sredstva koja možete dobiti.
Ništa bez 1500 volontera
– U Zagrebu su te procjene šteta počeke negdje u lipnju, dakle tri mjeseca nakon potresa. Tu je organizaciju na sebe preuzeo Grad Zagreb, oni su od nas uzeli aplikaciju koju smo mi razvili, ali su je prilagodili svojim potrebama jer im je trebala druga metodologija koju su mjesecima razrađivali. Koliko sam upućen, dobili su oko 8 tisuća prijava za procjenu štete, a do sada su ih odradili šest tisuća. Procjene se, najgrublje opisano, rade tako da komisija uđe u zgradu, gleda oštećenje nekog zida i onda izračuna kvadraturu tog zida, i kaže: “OK, da bi se taj zid popravio, potrebno je toliko i toliko novca.” Ti iznosi, naravno, nisu proizvoljni nego su točno propisani prema koeficijentima koji ovise o vrsti materijala, razini oštećenja i još cijelom nizu podataka – kaže Atalić.
Dakle, ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu, te procjene će, barem u nekom većem obujmu, na Banovini teško početi prije proljeća.
Za kraj razgovora zamolio nas je jednu stvar. Da u njegovo ime zahvalimo svim volonterima na terenu, njih više od 1500, bez kojih od ovoga svega ne bi bilo ništa. – Kad me pitate kako mi je, to je jedan toliko šarolik skup ljudi koje povezuje jedna zajednička žrtva da je meni to iskreno doista lijepo za gledati svakog dana. Mnogi su potrošili svoje godišnje odmore samo kako bi mogli ovo odrađivati, ali nitko ništa nije tražio, dok Vlada 30. prosinca nije uvela dnevnice od 150 kuna sve su radili o svom trošku. Ali na kraju je jedino bitno da si međusobno pomažemo. Da ljudi pomažu ljudima – zaključio je.
Zalosno kako mozete omalovazavati trud ljudi koji su dosli pomoci: trbali bi se svi povucu pa da vidite sto vrijede