Može zvučati kao paradoks, ali čak i u ovo vrijeme kada se bruse noževi treba pokušati liječiti rane. Gotovo četiri desetljeća one se samo otvaraju, sole, bodu usijanim žaračima instrumentalizirane povijesti i prekuhavaju na lomači žrtvoslovlja. I što imamo nakon svega toga? Jadno i neprekinuto ponavljanje procesa kojima se okoriste isti tipovi ljudi i koji onda u ime i za račun nacije stvaraju nove spirale užasa.
Naš DNK je isprepleteno dehumanizirana baza patriapasijanizma; u jednom obliku uvedeš model iščekivanja mesije, u drugom nagradu za ovozemaljske patnje u zagrobnom životu, a rezultat svega je laka kontrola nad ljudima. U iščekivanju životi prolaze, a u stalnom stvaranju kulta žrtve stvara se pretpostavka za moguću osvetu onima koji su nam nanijeli povijesno zlo, premda smo mi prema njima, uvjeravamo se, bili zli mnogo, mnogo manje.