„Neki su ljudi morali nastaviti raditi. Neki su ostali kod kuće i podnosili sate u neizvjesnosti. Neki su se usredotočili na zaštitu voljenih. Drugi su pokušavali zadržati osjećaj normalnog života dok je taj život postajao sve krhkiji“, kaže iransko-američka fotoreporterka Maryam Rahmanian za CNN. Ona živi i radi u Iranu, za što ima dopuštenje vlade. Odlučila je ispričati priču običnih ljudi koji borave u Teheranu. Kaže kako ove priče ne nude potpuni prikaz rata, ali nude određene zapise o životu tijekom njega. Salemeh Rahmanian (35) je ispričala kako je bila na poslu oko 9:40 kada je začula zvuk sirena. „Svi su bili jako uplašeni. Popeli smo se na krov i vidjeli dim.“ Došlo je naređenje da svi idu kućama. Salemeh, koja je menadžerica ljudskih resursa, bila je posljednja osoba koja je napustila radno mjesto. „Kad sam izašla van, atmosfera je bila potpuno drugačija“, rekla je. „Ulice su bile izuzetno zakrčene. Majke su plakale. Put koji mi obično traje 40 minuta, trajao je gotovo tri sata. Najviše mi je privukla pozornost školska djeca – to je doista bio vrlo upečatljiv prizor. Jasno se vidjelo stres i tjeskoba među ljudima.“ Kaže kako je rat ostavio posljedice na njezino mentalno zdravlje.
„Skačem na svaki zvuk, pitajući se je li nešto opet pogođeno“, rekla je. „Blizu naše kuće je građevina, i čak i ti stalni zvukovi me čine tjeskobnom. Sada zaista razumijem što znači živjeti s strahom od rata u vlastitoj zemlji. Naša svakodnevna rutina se promijenila i ništa više ne djeluje normalno", ispričala je. Ovaj sukob podsjeća 63- godišnjeg Akrama na Iransko-irački rat koji je izbio 1980-ih. Kaže kako ima osjećaj da mu se povijest ponavlja pred očima. „Kad vidim uništene zgrade u Teheranu, sjećam se Khorramshahra, gdje su cijele ulice pretvorene u ruševine. U Narmaku je jedna zgrada pogođena i preživio je samo jedan dječak. Izvukli su ga ispod ruševina, plakao je i tražio majku – majku koje više nije bilo. Vidio sam slične prizore tijekom Iransko-iračkog rata: djecu ostavljenu samu nakon što su izgubila cijele obitelji", ispričao je. Kaže kako je velika razlika u tehnologiji. Ističe kako sada vijesti primamo u sekundama na mobitelima, dok su se u prošlosti informacije prenosile "od usta do usta". „Pratio sam vijesti stalno i vjerujem da kad se broj žrtava ne objavljuje u potpunosti, to nije nužno da bi se lagalo, nego ponekad da se spriječi strah i panika.“ „Vjerujem da su Izrael i Sjedinjene Države manipulirale situacijom, i ponosan sam što smo se suprotstavili supersili i branili se. Za mene je čast ostati čvrsto i reći da smo se oduprli.“
Instruktorica korejskog jezika Rezvaneh (22) prisjeća se kako je trebala imati online sat kada je počelo bombardiranje. „Pola sata prije početka sata, zvuk snažne eksplozije razbio je mir“, kazala je. „Posegnula sam za mobitelom da obavijestim učenika – ali internet je odjednom nestao. Ubrzo nakon toga, učenik je uspio poslati poruku: ‘Rat je počeo.’ Od tog trenutka sve se promijenilo.“ Bez pristupa internetu, svi njezini satovi su obustavljeni. „Nije samo zaustavilo moj posao – odvojilo me od normalnog života“, rekla je. „Strah se brzo uvukao. Živim pored džamije, i to je sve činilo još strašnijim. Stalno sam mislila da bi mogla postati meta.“ Ova 22-godišnjakinja ističe kako su joj noći postale najteže. „Svaki put kad bih pokušala zaspati, srce bi mi počelo divlje tući. Da bih se nosila s tim, okrenula sam se malim distrakcijama – čitanju knjiga, gledanju filmova – ali tjeskoba me nikad nije potpuno napustila.“ „Jedna noć posebno je nezaboravna. Tijekom prvog tjedna probudila sam se od neprestanih zvukova eksplozija. Prozori su se jako tresli, a strah je ispunio svaki kutak mog doma. Tu noć uopće nisam spavala. Srce mi je tako jako lupalo da odmor nije bio moguć.“
„Bili smo blizu kampusa kad sam prvi put čula zvuk“, ispričala je 39-godišnja Sara koja je tog dana vozila dečka na fakultet. „Isprva sam mislila da je prosvjed. Onda su došle eksplozije. Dim se dizao iz centra grada. Panika me obuzela i prošla sam kroz crveno svjetlo da pobjegnem. Put koji obično traje 20 minuta do kuće, trajao je dva sata. Ulice su bile blokirane. Grad koji volim bio je pod napadom.“ Majka joj je rekla da se ne vraća kući. Nestanci struje ostavili su njihovu četvrt u mraku. Sara je unatoč svemu ipak ostala u Teheranu. „Moja privrženost svom domu i životu ovdje razlog je zašto ostajem. Ostat ću u Teheranu do posljednjeg trenutka. … Želim vlastitim očima svjedočiti onome što se događa u mom gradu – vidjeti stvarnost. Ako se nešto dogodi našoj naciji, želim da bude za narod. Želim jedinstvo, a ne kaos. Nemamo mnogo elita – samo želimo živjeti normalne živote, bez rata ili sankcija.“
Sadra, umjetnik i kolekcionar umjetnina u Teheranu, prisjeća se strašne neizvjesnosti nakon izbijanja rata. „Kad je napad počeo, znao sam da se nešto dogodilo, ali nisam znao gdje ni kako. Nije bilo jasnih informacija“, ispričao je ovaj 33-godišnjak. „Stajali smo u dvorištu i dozivali se. Mogao sam čuti strah u ljudskim glasovima. Svi su čekali, očekujući da sljedeći udar pogodi blizu". Kaže kako nikada neće zaboraviti zvuk eksplozija. „Doživio sam udarne valove; sluh mi je još uvijek oštećen“, rekao je. „Nije samo strah u tom trenutku. On ostaje u tijelu. Ova vrsta traume ostat će godinama.“ „A ipak, svako jutro život se nastavlja. Priroda ide dalje, nepromijenjena. U tome ima nešto moćno. Podsjeća me da se moram povezivati s drugima, bez obzira što se događa.“ „Dugoročno, pun sam nade. Povijest je pokazala da je Iran izdržljiv. Ali kratkoročno, rat uzima težak danak – na obiteljima, na djeci, na običnim ljudima.“
Azadeh (50) je hranila svoje ljubimce – i ptice vani – kad je snažna eksplozija razbila njezino mirno jutro. „Bila je tako snažna da sam pomislila da je pogođen naš krov“, izjavila je. „Muž se odmah probudio i pitao što se dogodilo. Rekla sam mu da mislim da je nešto na krovu. Onda me susjed počeo zvati iznova i iznova. Kad sam se javila, glas mu je bio pun straha. Pitao je jesmo li sigurni. Rekla sam da jesmo. Onda mi je rekao da su ključna mjesta u gradu napadnuta. To je bio trenutak kad sam shvatila da je rat počeo.“ Rekla je da su njezini prvi osjećaji bili strah i tuga.
„Iran nije samo moja zemlja. On je dio mene, a ja sam dio njega. To je moj identitet. Kako itko može osjećati sreću kad je vlastito tijelo ranjeno?“ rekla je. Noću, kad god bi čuli izvješća o napadima, Azadeh i njezin muž provjeravali bi rodbinu i prijatelje porukama. „Zbog svojih životinja ostala sam kod kuće da se brinem o njima“, ispričala je. „Neke noći eksplozije su bile tako blizu da sam osjećala da bomba može pasti na našu kuću u bilo kojem trenutku.“ „Ne bojim se smrti. Ali običavala sam reći: Ako umrem, neka to bude u mom vlastitom domu, okružena sjećanjima i svime što volim.“
Mobini je muž otišao u Njemačku u siječnju, a ona je čekala da se riješi situacija s poslom kako bi mu se pridružila. Međutim, onda je krenuo rat. Ova 26-godišnjakinja je ispričala kako je bila na poslu kada je čula užasan zvuk. „Bila sam na poslu kad se dogodilo – iznenadan, užasan zvuk“, rekla je. „Borbene letjelice preletjele su nebom. U tom trenutku sve se promijenilo.“ Tijekom zračnih napada čvrsto je držala prsten, kako bi na taj način bila povezana s mužem. „Rekao mi je: ‘Drži mobitel uključen.’ Također je rekao: ‘Ako rat potraje, vratit ću se kopnom. Želim biti tamo s tobom. Ako bude potrebno, borit ću se.’“ Mobina kaže da plaća što god treba da bi ostala povezana s internetom. „Zovem rodbinu, šaljem novosti, dijelim fotografije da umirim obitelji koje traže vijesti o svojim voljenima“, ispričala je Rahmanian, koja kao akreditirana novinarka ima pristup internetu koji mnogi Iranci nemaju. „Postala sam veza među ljudima", kaže ova fotoreporterka.
„Moja sestra je već bila u Dubaiju, a ja sam joj se trebala pridružiti, pa nastaviti u Englesku. To je bila budućnost koju sam godinama zamišljala. Ipak, duboko u sebi osjećala sam da nešto dolazi. Rekla sam prijatelju: ‘Mislim da bi se moglo dogoditi sutra.’ Nisu mi vjerovali. Sljedećeg jutra probudila sam se na zvuk borbenih aviona i eksplozija", rekla je Mahtab koja je prije početka napada dobila vizu. Prisjeća se kako je svaka eksplozija donosila novi val panike. Osjećala je da je majčin strah još teže podnijeti od vlastitog. Kaže kako je tijekom vremena strah postao poznat. „Zatekla sam se kako prepoznajem zvukove, pokušavajući shvatiti kakav je napad u pitanju. To me više od svega uplašilo – kako se strah brzo može normalizirati", ispričala je ova 35-godišnjakinja.
Nekad se bojala izaći iz kuće, ali polako je počela ponovno izlaziti. „Vidjela sam ljude kako se drže za male stvari – rade džem, pripremaju za Novruz, stvaraju male razloge da nastave. I ja sam to radila“, rekla je. „Izašla sam i kupila nešto za Novu godinu. Bilo je teško – ali potrebno. Onda je došla druga vrsta boli.“ „Kad sam čula da su oštećena povijesna mjesta, plakala sam. To su stvari koje se ne mogu obnoviti. One nose sjećanje, identitet, povijest. Kad ljudi kažu ‘Izgradit ćemo bolje’, ne razumiju što je izgubljeno.“
Bahareh (26) je izgubila 12 članova obitelji kad je njezina kuća u Teheranu uništena u napadu početkom ožujka. „Uspjeli smo ih identificirati tek kasnije preko DNK. Moj otac. Moja majka. Moja rodbina. Cijeli moj svijet, sve na jednom mjestu“, ispričala je. Njezin brat, koji je imao 17 godina, također je poginuo u napadima. „Volio je svemir. Sanjao je da postane astronaut. Čekala sam dan kad će doći kući i reći mi da je upisao fakultet. Taj trenutak nikad nije došao.“ Zgrada, u kojoj je živjelo 20 ljudi, uništena je do temelja. Gotovo svi u toj zgradi bili su joj članovi obitelji, jer su zgradu sagradili njezin djed i njegov brat.
„Ništa nije ostalo. Nije bilo strukture, zidova, ničega prepoznatljivog. Samo prašina. A gore od uništenja kuće bilo je ovo: od moje obitelji nije ostalo ništa. Ništa. Čak ni mali osobni predmet, ni jedna jedina stvar koju bih mogla držati kao sjećanje. Ni fotografija, ni komad odjeće. Kao da je sve potpuno odneseno.“ „I više nemam ni dom. Mjesto gdje ljudi mogu doći, sjesti sa mnom i izraziti sućut. Nema prostora u kojem tuga može normalno postojati.“
Sama (45) je spisateljica. Kaže kako se mjesecima bojala da će rat početi. „Rat je najgora stvar koju čovjek može doživjeti. Ovo mi je treći put, a i jednom je više nego dovoljno. „Uz strah, osjećala sam i bijes – prema onima izvan Irana, prema dužnosnicima koji su nas doveli ovdje, i prema Donaldu Trumpu. Osjećalo se kao neka vrsta kolektivne traume koja se spušta na nas. Budući da smo na Bliskom istoku, mi uvijek prvi stradavamo.“
Rekla je da se osjeća beznadno. „Osjećam da Iran može postati kao Libanon, gdje rat postaje nešto stalno. Moja obitelj je u Teheranu, a ja nemam drugdje kamo otići“, rekla je. Ali (69) porijeklom je iz Afganistana, a u Iranu živi posljednjih 40 godina. „Vidio sam puno u životu, ali ovaj rat mi ponovno slama srce“, rekao je. „Vraća mi sjećanja na mladost u Afganistanu – strah, neizvjesnost, gubitak. Sada to opet osjećam.“ Mnogi njegovi susjedi su pobjegli, ali Ali se trudi brinuti o njihovim domovima i području. „Zalijevam njihovo cvijeće. Brinem se o njemu najbolje što mogu. Kad vidim da cvjeta, to mi pruža malo utjehe – malu olakšicu usred sve te brige“, rekao je.
Teheran djeluje tiše nego ikad. „Uobičajeni život i energija ovog godišnjeg doba su nestali“, rekao je Ali. „Kad gledam ljude, vidim tugu i tjeskobu na njihovim licima. Ista pitanja su i u mojoj glavi: Što će se sljedeće dogoditi? Hoću li opet morati otići, ili ću ostati i nastaviti?“ Nada se da će rat završiti, iako se boji da neće. „Noću se okupljamo u džamiji i molimo za sigurnost Irana. Držimo se nade da će za sve doći nešto dobro.“
Otvori KEKS Pay
Svatko tko poznaje Iran znati ce da su ovo lazi. Iran je muslimanski serijat, I tamo zene ne rade. Osim kod kuce, kucanske iliti po njima "zenske" poslove. Zene ne daju izjave za medije, niti sudjeluju u istima. No zasto se ne prica o njemackoj ili talijanskoj zeni koja je cekala djecu da se vrate iz skole ali ih je ubio bombas samoubojica osposobljen I placan od Irana? I pogotovo, zasto su vojnih objekti iskljucivo u podrucjima gusto naseljenim civilima? Zasto su djevojacke skole tik uz vojne baze? Zasto su raketnom lanseri usred gradova I to usred civilima naseljenim kvartovima?