Nakon što je nedavno film “More” osvojio najvažniju izraelsku filmsku nagradu Ophir u kategoriji najboljeg filma, Netanyahuov ministar kulture i sporta Miki Zohar najavio je ukidanje državne potpore Izraelskoj filmskoj akademiji nazvavši njen odabir nagrađenog filma, koji će automatski biti i izraelski kandidat za Oscara, skandaloznim. Prema tvrdnjama izraelskog ministarstva kulture i sporta, film je razljutio “mnoge izraelske građane i vojnike IDF-a koji svoje živote posvećuju obrani domovine”, dok je sam ministar ustvrdio da “pobjednički film prikazuje naše herojske vojnike na klevetnički i lažan način dok oni riskiraju svoje živote da bi nas zaštitili”. Scenarist i redatelj Shai Carmeli-Pollak u svom nagrađivanom dokumentarnom filmu “Bilin, ljubavi moja” iz 2006. godine doista je aktivistički dokumentirao nasilje izraelske vojske nad palestinskim prosvjednicima na Zapadnoj obali, kojima su otimali zemlju, čupali stoljetne masline i rušili kuće. Međutim, njegov prvi cjelovečernji film “More” priča je o palestinskom dječaku Khaledu koji samo želi prvi put u životu vidjeti more i zaplivati u njemu. Osim u svakodnevnoj i uobičajenoj kontroli na jednom od kontrolnih punktova, u kojoj vojnik po uputi nadređenih, bez nasilja, skida dječaka s autobusa zbog poništene dozvole za prolaz, izraelske vojske u filmu uopće nema. Ali čini se da Država Izrael teško podnosi čak i prodoran, dubok dječački pogled dvanaestogodišnjeg Muhammada Gazawija, nagrađenog za najbolju mušku ulogu. U svakom slučaju, uz drugu obljetnicu krvavoga 7. listopada i užasa u Gazi koji je uslijedio odlučili smo da je izraelski redatelj Shai Carmeli-Pollak idealan sugovornik Obzora.
Što je to toliko opasno za Državu Izrael u vašem filmu? Nakon što sam ga vidio, pitam se je li ga ministar kulture Miki Zohar uopće pogledao.
I meni je palo na pamet da uopće nije vidio film. U svakom slučaju, trebali biste njih pitati što je u njemu toliko opasno i štetno. Mislim da je film napravljen iz perspektive čovječnosti, suosjećanja, gledanja jednih na druge kao na ljudska bića. Ne mislim da su takve teme opasne.
U filmu zapravo uopće nema nikakvog eksplicitnog nasilja, pa ni od vojnika. Ali itekako se osjeti atmosfera ugnjetavanja i nejednakosti...
Ovaj sam film snimio nakon što sam godinama bio aktivist protiv okupacije. Kao što ste mogli vidjeti u mom dokumentarcu “Bilin, ljubavi moja” iz 2006. godine, odlazio sam mjesecima u to mjesto koje se našlo na putu gradnje zida da bih svojim očima vidio i snimao što se događa. Tamo se doista može vidjeti koliko to može biti nasilno. U ovom slučaju odlučio sam napraviti ne film o nasilju, nego o situaciji u kojoj ljudi žive, što može biti dublje i snažnije od prikaza samog nasilja. Smatrao sam da igrani film može biti dublji i emotivniji tako što neće raditi senzaciju od slika nasilja, nego će govoriti o jednostavnim stvarima u životu koje su ugrožene, o stvarima kao što su sloboda kretanja, sloboda da možete otići do mjesta koje je tako blizu vašem domu, a vama je to uskraćeno. O očajničkoj potrebi za preživljavanjem zbog koje se ljudi izlažu opasnosti da bi dobili posao i radili, kao što čini otac u filmu, koji ide raditi na crno u Izrael, bez dozvole, koju ne može dobiti, jer mora uzdržavati obitelj. S te dvije stvari susretao sam se i razgovarao o njima s ljudima tijekom više od dva desetljeća svog angažmana i odlučio sam staviti naglasak na te aspekte. I čuo sam od mnogih koliko im nedostaje more. Neki su ga možda vidjeli samo jednom u prošlosti, a neki su odrasli a da more nikada nisu vidjeli svojim očima. Bila bi to možda još snažnija priča, o odraslom čovjeku koji čezne za morem. Ali stavljanje djeteta u situaciju da krene prema moru ne znajući put, a ni jezik kojim većina ljudi oko njega govori, ima također snažnu kinematografsku vrijednost. Snimajući spomenuti dokumentarac, bio sam u prvom redu aktivist, što na samom početku i kažem. U ovom slučaju, i moj producent Baher Agbariya i ja postupili smo u prvom redu kao filmaši snimajući upravo ovakvu priču. Pitanje jezika prisutno je i u scenama s ocem, koji čim progovori arapski na izraelskoj strani, ljudima postaje sumnjiv.
Je li se takvo nepovjerenje drastično povećalo nakon 7. listopada 2023. godine?
Mislim da bi to pitanje trebalo postaviti palestinskim stanovnicima Izraela. Kad god je napetost ili rat, a to se ovdje događa svakih nekoliko godina, ljudi mi govore o nelagodi s kojom se kreću i progovaraju arapski. S druge strane, mnogo je Palestinaca zaposleno u područjima poput medicine. Mnogi od njih u bolnicama ili ljekarnama pružaju pomoć Židovima i ta su mjesta poput otoka razuma na kojima ljudi iznenada jedni druge više poštuju. Pretpostavljam da je to i zato što će ljudi kada im treba medicinska pomoć, prihvatiti je čak i ako je pruža Palestinac. No mnogi osjećaju da im je teže kretati se, pogotovo žene koje nose tradicionalnu odjeću. Ne volim govoriti u ime drugih ljudi, samo kažem da to čujem od svojih znanaca.
Kako ste pronašli palestinskog dječaka Muhammada Gazawija koji je tako potresno odglumio glavnu ulogu?
Dosta sam ga dugo tražio, a onda mi se javio Mahmoud Salameh, koji se bavi izborom glumaca, i pozvao me u svoje mjesto Qalansawe i rekao da bih trebao doći u tamošnji kik-boks klub u kojem trenira mnogo dječaka te dobi koju sam tražio. Odmah sam osjetio da ću tamo naći pravog. To su čvrsti klinci, vole sport. Otišao sam s kamerom i davao im replike da ih izgovore. Bio sam prilično napet jer sam ih htio pridobiti za suradnji i nisam smio napraviti pogrešan korak. Zato sam se više koncentrirao na tehničke stvari nego na same dječake. Tek kad sam se vratio kući i pogledao materijal, zapazio sam tog dječaka i smjesta shvatio koliko je silno talentiran, što mi je tamo bilo promaknulo. Inače, to arapsko selo nije na Zapadnoj obali, nego u samom Izraelu, ali život njegovih stanovnika u mnogim je aspektima sličan onom junaka filma premda su izraelski građani. Dječak također nije govorio hebrejski i uzeo sam ga za glavnu ulogu.
Nije imao nikakvo prethodno iskustvo s glumom?
Ne. Rođeni je glumac.
Zaista je fantastičan. Vjerujem da svakoga gledatelja, kao i mene, još dugo nakon gledanja filma prate njegovi oči iz posljednjega kadra. Kakve ste mu upute dali za tu scenu? Ili je taj pogled izašao iz njega samog?
Iako je ostavljao dojam tvrdog klinca, priču je razumio na vrlo dubok način. Kad nismo snimali, znao bi sjesti sa strane i igrati igre na mobitelu. Kad bih mu govorio što ćemo sljedeće raditi, samo bi odgovorio: “Da, da, okej” i onda otišao i to savršeno odradio. Ako je trebalo nešto ispraviti, rekao bih mu i on bi to odmah napravio. Njegovo razumijevanje i njegov talent bili su zapanjujući.
Definitivno ste napravili priču koja je univerzalna i mislim da će biti razumljiva i emotivna publici bilo gdje. Meni je priča bila utoliko snažnija kada sam shvatio da jedva ili nikako ne uspijevam razlikovati, osim iz konteksta, kada glumci govore arapski, a kada hebrejski.
Razmišljao sam o tome koliko je to važno jer je to ključni dio filma, činjenica da dječak ne govori i ne razumije hebrejski. Zato sam napravio verziju, koju ste vjerojatno i vi gledali, u kojoj su titlovi za arapski i hebrejski ispisani različitim bojama.
Film također osvještava fizičku sličnost, nemogućnost raspoznavanja Židova i Arapa po fizičkim osobinama, što dodatno, barem meni, pojačava efekt filma.
Da, ne postoji “izraelski izgled” jer je riječ o imigrantskoj zemlji u koju su ljudi došli s raznih strana. Ali kad odem u inozemstvo i vidim nekoga tko je Izraelac, prepoznam nešto u držanju i govoru tijela. Naravno, katkad se i prevarim, ali uglavnom ih prepoznam. Uobičajena predodžba o izgledu Palestinaca također je stereotipna. Dječak u filmu, na primjer, uopće nije jako tamne puti i ima plave oči. Sve je kod nas složenije, pa i to, nego što većina ljudi misli.
U filmu ima jedan detalj s jarmulkom, tradicionalnom židovskom kapicom koju neki Arapi koriste kako bi bili što neprimjetniji. Jeste li i to uzeli iz stvarnog života?
Vjerojatno sam negdje za to čuo, pa sam stavio u scenarij. Ali kada sam na audiciji birao glumca za taj lik koji drugom daje jarmulku u tu svrhu, jedan mladić mi je rekao da je upravo tako i on radio. I dao sam mu ulogu. Sve su to načini samoobrane, što samo govori koliko atmosfera zna biti zastrašujuća.
A koja je priča o djeci koja nakon demonstracija i sukoba s vojskom skupljaju čahure, uglavnom projektila sa suzavcem?
Skupljaju ih zbog metala i prodaju ih na kile pa tako zarade nešto novca. To je upečatljivo i pomalo ironično, ono što ih je trebalo ozlijediti oni skupljaju i koriste da nešto zarade. To uglavnom rade djeca, a katkad i odrasli.
Kada ste završili snimanje filma?
Dugo smo se pripremali jer smo imali vrlo ograničen budžet i snimanje smo vrlo koncentrirano odradili u samo sedamnaest dana 2023. godine. Film je montiran i uglavnom završen baš uoči 7. listopada.
Dakle, praktično ste bili spremni za distribuciju prije nego što se dogodio Hamasov teroristički napad 7. listopada?
Da. Javio nam se distributer kojem se film jako svidio i koji ga je s oduševljenjem prihvatio, a počeli smo razgovore s još nekima. Imali smo osjećaj da nas čeka dobar put nakon svih teškoća. A onda je došao 7. listopada i počeo je rat, i prodaja filma postala je vrlo teška. Na kraju su prestali raditi s nama. Možda će se sada otvoriti neki drugi kanali, nadam se. Nije jednostavno u ovom trenutku izaći s filmom iz Izraela. Čak i za nas koji smo filmska ekipa u kojoj se govore oba jezika, u kojoj je producent Palestinac, a priča nosi takvu poruku. U ovakvim situacijama jednostavno se više ne vide nijanse.
Da, to je problem s političkim bojkotima – oni brišu sve razlike i nijanse. Što inače mislite o političkom bojkotu umjetnika zbog političkih pitanja?
Meni je to trenutačno sporedna stvar. Prvo i najviše brinem se zbog onoga što se događa u Gazi. Tamo se događaju strahote. Imam prijatelja u Gazi već više od dvadeset godina koji je izgubio dvadeset članova obitelji, pati od gladi i priča mi užasne stvari. Dakle, moj je fokus prije svega na zaustavljanju tog rata, tog zločina, tog ludila. Sudjelujem u prosvjedima protiv užasa u Gazi, uključujući i one za podršku obiteljima talaca koje je oteo Hamas, protiv kojih ovdašnja vlada sada također huška javnost, što je nevjerojatno. Oni bi trebali imati svu podršku, a vlada je i protiv njih. Ako netko iz svijeta vidi slike iz Gaze i poželi nešto učiniti da to zaustavi, pa bio to i bojkot izraelskih umjetnika, ja to razumijem. To se događa na mnogim područjima – obrazovanju, znanosti, biznisu, pa i u umjetnosti. Zato nikada neću reći ništa protiv bilo koga tko na bilo koji način želi zaustaviti to ludilo. Naravno da u sebi katkad pomislim da to nije pošteno prema nama i našem filmu, ali to mi je sada sporedno. Glavno je da se zaustavi užas u Gazi.
Kažete da vlasti ne mare ni za obitelji talaca?
Još gore. Ne samo da ih ignoriraju nego i javno govore da imaju “važnijeg posla”. A kada obitelji prosvjeduju, na njih se fizički nasrće, a vlada ih prikazuje kao izdajnike, kao one koji “rade za Hamas”. Šokiralo me kada sam prvi put to vidio. To je sramotno.
A ipak, premijer Netanyahu neke je od tih obitelji doveo u Ujedinjene narode i vrlo dramatično govorio o taocima...
Ja ih razumijem. To su ljudi koji će se uhvatiti za svaku slamku ako misle da će to pomoći njihovu djetetu, pa makar morali stajati i uz Netanyahua.
Kako ste se vi, kao netko tko se godinama kao aktivist borio za prava Palestinaca, za mirno rješenje i ljudska prava općenito, osjećali tog 7. listopada prije dvije godine?
Naravno, šokirano. Kad se dogodi nasilje takvih razmjera, šokiran si i zabrinut. Srce mi je bilo uz žrtve, prizori su bili užasni. Ali u isto vrijeme jako sam se bojao reakcije koja će uslijediti. Iz osobnog iskustva znam da mnogim ljudima u Izraelu, koji nisu upućeni i ne znaju detalje, sve to izgleda kao da se dogodilo “iz vedra neba”, kao da je prije toga bio mir. Ne znaju ili ne žele znati da povijest nije počela toga dana. To je važno razumjeti, i emocionalno i politički, ako se želi naći bolji put. Osobno sam 2005. ušao u Gazu s novinarskom iskaznicom. To je bilo nekoliko mjeseci prije povlačenja naseljenika iz Gaze. Tada Hamas još nije bio izabrana vlast. Dogodio se napad zračnih snaga na četvrt u Rafahu, tzv. Brazilsku četvrt, koja je potpuno razorena, više od stotinu ljudi je ubijeno. Ušao sam u nju i svojim očima vidio razaranje. Bilo je stravično vidjeti rezultate tog napada – ubijene životinje u zoološkom vrtu, djecu u šatorima na ruševinama svojih kuća. Kada to vidiš izravno, a ne samo na televiziji, osjetiš to cijelim tijelom. Tada sam pomislio: ako se ovako nastavi, jednom će eksplodirati. To je pozadina mojih pogleda i moje iskustvo, i s tim sam osjećajem dočekao 7. listopada.
Uspijevate li i dalje komunicirati s prijateljem u Gazi?
Da. Pokušavam ga podržati koliko mogu. Poznajem ga više od dvadeset godina. Upoznali smo se 2006. godine, kada je njegova kuća granatirana, a 18 članova obitelji ubijeno. Dvoje njegove djece teško je ranjeno, a njega su vlasti dopustile prebaciti u bolnicu u Tel Aviv jer su rekle da je razaranje njegove kuće bila “pogreška”. Tamo je proveo šest mjeseci. Upoznali smo se preko aktivističke mreže i ostali u kontaktu. Godine 2014. kuća mu je ponovno srušena, a nakon 7. listopada, u prosincu, još jednom je pogođena i tada mu je ubijen četverogodišnji unuk. Obitelj je pobjegla na jug, živjeli su u šatorima, na ulici, patili od gladi. Njegov brat ubijen je dok je pokušavao dohvatiti hranu bačenu iz aviona. Sada se brine i za njegovu obitelj. Nedavno mi je rekao da su u šatoru u “humanitarnoj zoni”, kamo ih je vojska poslala, bez vode, stalno traže hranu i ne mogu ni okupati djecu. To je samo priča jednoga čovjeka.
Dakle, ne oslanjate se na vijesti koje, kako izraelska vlada tvrdi, šire Hamasovu propagandu, nego imate vlastiti osobni izvor na terenu.
Da.
Kako vi, kao čovjek i kao Izraelac, reagirate kada čujete premijera Netanyahua dok se i s govornice u UN-u hvali da Izrael u Gazi vodi rat na najhumaniji način u povijesti ratovanja?
Taj je čovjek i u samom Izraelu optužen za krađu i prijevaru. Što uopće mogu očekivati od njega? Oko sebe je okupio najekstremnije ljude, rasiste i fašiste. Ovo je vrlo ekstremna vlada. A osobno, kad odem na Zapadnu obalu, vidim što se događa i tamo gdje nema Hamasa, a ljudi su pod stalnim napadima i zlostavljanjem ekstremnih židovskih doseljenika. Sve se to snima kamerama, policija sve vidi i ništa se ne mijenja. Cijela je situacija ekstremna. Osjećam se kao da smo na Titanicu s ludim kapetanom ubojicom.
Nedavno sam u Haaretzu čitao kako ministar Smotrich napada Netanyahua zbog “popuštanja” i opominje ga da nema pravo zaustaviti rat. Meni to izgleda kao igra “dobrog i lošeg policajca”, u kojoj bi Netanyahu trebao ispasti “umjeren”. Što vi kažete na to?
Iskreno, potpuno sam prestao slušati te ljude. Znam njihove namjere. Nije važno što tko od njih kaže danas ili sutra – njihove su želje i namjere užasne. Ono što ja mogu učiniti jest ponuditi drukčiji glas i drukčiji duh, i to pokušavam ovim svojim filmom. Zato uopće ne želim reagirati na svaku njihovu rečenicu. I zapravo, pozitivna strana toga što je ministarstvo kulture napalo moj film jest ta da pokazuje kako postoji opozicija, da nismo svi isti, da ima nas koji se protivimo onome što oni rade i pokušavamo unijeti drukčiji duh, kako u smislu ljudskih prava tako i u smislu umjetnosti. Oni izravno pokušavaju promijeniti zakone kako se filmovi poput mojega više uopće ne bi mogli snimati u Izraelu. Napadali su i moje ranije filmove. A ja sam se potrudio ne napraviti “politički pamflet”, jer to nitko ne bi gledao. Za takvo što mogu napisati članak u novinama. Želio sam donijeti nešto dublje, univerzalno. I to jest politička gesta: reći da smo svi isti, s ove i one strane zida, da svi imamo ista osjećaje i potrebe. Na projekcijama ovdje publika pokazuje veliko zanimanje, dvorane su pune, ljudi plaču i snažno reagiraju na priču. Za mene je čudesno da u vrijeme ovakve vlade i ovakvih zločina još uvijek postoje ljudi koji mogu pustiti suzu zbog priče o palestinskom dječaku i njegovoj želji da vidi more. Jer to nije samo površna želja, taj dječak je izgubio majku, nešto duboko mu nedostaje u životu, a more je simbol toga. Njegov odnos s ocem također pokazuje kako i koliko politička situacija razdvaja obitelji. Otac radi u Izraelu, svraća kući svaka dva tjedna i pokušava odgajati sina putem telefona. Ovo putovanje daje im priliku da se ponovno povežu, usprkos svemu. Nadahnuće sam crpio iz duboko humanističkog filma, primjerice iz “Kradljivaca bicikla” Vittorija De Sice, koji je također bio napadan kada je nastao, a danas je klasik. Također su me snažno nadahnuli i filmovi iranskog redatelja Jafara Panahija. Dakle, umjetnost i politika ovdje se isprepleću kako bi ponudile nešto sasvim drukčije od onoga što nude ljudi koji preziru ne samo umjetnost nego i samu ljudskost.
Uvjeren sam da ste uspjeli u namjeri, kako ste sami rekli, barem odškrinuti vrata onima koji uopće žele i pokušavaju razumjeti i imati suosjećanja. Atmosfera u publici koju ste opisali bila je takva i na premijeri na Jeruzalemskom filmskom festivalu?
Da, bilo je vrlo emotivno od samog početka. Iskreno, bojao sam se da nitko neće htjeti gledati takav film. Tko bi mario za priču dječaka koji samo želi ići na more dok se svakodnevno ubija i gine? Bio sam stvarno iznenađen snažnom i emotivnom reakcijom publike. Dječak je dobio spontan, dugotrajan pljesak publike, koja se digla na noge. Bio sam presretan zbog njega. Otkrili smo talentiranoga glumca. Nadam se i jako bi me veselilo da dobije priliku i u drugim filmovima.
Odlazite li i dalje na prosvjede?
Već dvije godine jednom tjedno odlazim stajati uz obitelji talaca. Kada su prosvjedi protiv rata, i tamo pokušavam biti, bilo u Tel Avivu, bilo u palestinskim gradovima, gdje je policijska represija često snažnija. Povremeno idem i kao “zaštitna prisutnost” u sela pod napadima doseljenika. Tamo je gotovo nemoguće išta učiniti, ne možete im se fizički suprotstaviti jer je to preopasno. Dovoljno je samo biti ondje, da policija ili vojska barem obrate pozornost ako dođe do napada.
Znači li to da se vojska i policija ipak ponašaju suzdržanije kada vide izraelske građane poput vas ili strane aktiviste?
Sve manje. U posljednje vrijeme doseljenici su grubo napadali i izraelske aktiviste, pred očima policije, koja nije intervenirala. A Palestinci su nasilju izloženi svakodnevno, uključujući i oružano.
Iz vaših filmova jasno se vidi da policija i vojska mogu raditi Palestincima što žele, dok prema vama ipak imaju određena ograničenja. Meni to govori da je Izrael država aparthejda. Jesam li dobro shvatio?
Jeste. Dovoljno je pogledati samo pravni sustav. Kad preko Zelene linije zađete u palestinski teritorij, ulazite u zonu u kojoj postoje dva različita pravna sustava. Za Palestince vrijedi vojni zakon, za izraelske civile civilni. To znači da, primjerice, ako ja i Palestinac napravimo isti prekršaj, sudit će nam po različitim zakonima. To je doslovna definicija aparthejda. Nije stvar u osobnom ponašanju nekog policajca ili vojnika. Oni pojedinačno mogu biti i ljubazni, ali sustav kojem služe sam je po sebi iskrivljen, nezakonit i užasan.
I sami ste bili u vojsci. Jeste li tada doživjeli neki prijelomni trenutak koji vas je promijenio ili je to bio dulji proces?
Imao sam sreće i služio sam na sirijskoj granici, gdje se nisam susretao niti sam se morao konfrontirati s Palestincima. Nakon vojske studirao sam film, radio za televiziju, uglavnom komedije. A u pozadini je tada još uvijek trajao mirovni proces, pa se činilo da će sve biti u redu. Ali onda je 2000. godine izbila druga intifada. Bio sam tada 32-godišnjak i šokiralo me to što se događa. Prvi put nisam mogao povjerovati objašnjenjima televizijskih komentatora da Palestince “njihovo vodstvo huška”. Vidio sam ljude koji su stvarno s razlogom bijesni i koje nitko nije trebao nagovarati da izađu na ulice. Tad sam na TV-u vidio aktivisticu iz antikolonizacijskog pokreta koji je pomagao selima pod opsadom. Pridružio sam im se i kad sam vlastitim očima vidio stvarnost, sve se u meni promijenilo. Od tog dana postajao sam sve aktivniji, počeo učiti povijest i razumijevati sustav dvaju zakona. Stao sam uz Palestince koji traže osnovna prava – slobodu kretanja, govora, pravo na zemlju. Shvatio sam da definicije s kojima sam odrastao – ja Židov, on Palestinac, prirodni neprijatelji – ne vrijede. Obojica smo rođena pod istim režimom, ali s različitim pravima. To je nepravedno. A obojica želimo isto: jednakost i mir.
Što vi i vaši palestinski prijatelji očekujete od novog vala priznanja palestinske države od niza velikih zemalja?
Teško je prognozirati budućnost. Mislim da je sada najvažnije zaustaviti rat u Gazi. Dugoročno, izraelsko društvo mora proći duboku unutarnju promjenu, u načinu na koji vidimo sebe, Palestince i našu zajedničku budućnost. Moramo priznati što se dogodilo u povijesti i prestati s diskriminacijom, okončati okupaciju, riješiti pitanje izbjeglica, priznati njihova prava. Samo jednakost i međusobno poštovanje može biti temelj za bolje sutra.
Na kraju vam moram reći da čak i ona parola “Od rijeke do mora” za mene ima sasvim drukčije konotacije nakon što sam vidio vaš film “More”.
Ako između rijeke i mora zavlada jednakost, svi ćemo moći živjeti dobro.
Otvori KEKS Pay
