Oni koji ne poznaju odvjetnika Čedu Prodanovića, a viđali su ga na jazz koncertima, mogli su pomisliti da je riječ o još jednom pripadniku visokog društva koji se naslikava po finim koncertima iz imidža. Međutim, to je velika predrasuda.
– Nije poza – smije se Čedo Prodanović, već desetljećima istinski poznavatelj glazbe, jazza posebno, diskofil i kolekcionar, i to jedan od onih koji itekako još uvijek otkriva i prati najnovije trendove.
Kao takvog prepoznali su ga i na zagrebačkom radiju Yammat i predložili mu da bude urednik emisije „Glazbena kancelarija Čede Prodanovića“.
– Bio sam proljetos gost tjedna u njihovoj emisiji, rekli su mi da ponesem neku svoju glazbu. Ponio sam nekoliko svojih diskova i oni su pali u nesvijest da čovjek mojih godina sluša tu muziku. Ponio sam Buggea Weselltofta, album Erika Truffazza „Doni Doni“ koji je upravo bio izašao, St. Germaine, uglavnom neku recentnu produkciju i Josipu Lisac koju sam iskoristio kao zgodnu priču jer sam s njom pjevao u zboru. Nakon toga došao mi je urednik Alen Balen i rekao da je imao mnogo upita otkud taj čovjek sluša takvu glazbu. Počeli smo pričati, a kad sam rekao što sve imam u kolekciji, pitali su me bih li napravio radijsku emisiju. Rekao sam: „Konačno da i ja postanem D.J. Neću, doduše, slavu i popularnost moći naplatiti kod komada, ali valjda još ima šanse i za moju generaciju.” Dakle, čista zezancija.
Kako se stignete baviti time uz gust radni raspored?
To i jest problem, ali gospodin Balen dođe k meni, ja izaberem glazbu, to komentiramo i on me snima. Nemoguće bi bilo da ja imam neki fiksni termin.
Vas se primarno povezuje s jazzom, ali pretpostavljam da je vaš prvi izbor ipak nešto klasičniji od izvođača koje ste spomenuli?
Volim jazz koji je slušljiv. Ne volim baš klasični jazz, be bop, to mi je dosadno, cijenim virtuozne izvedbe, ali mi je bitnija glazba. Moj je dijapazon vrlo širok. Počelo je sa soulom i ritam i bluesom, a onda je to nekako prirodno krenulo prema jazzu. Prvi jazz izvođači koje sam počeo slušati bili su Nat Adderley i Joe Zawinul. Kod njih sam prvi put čuo da mi se to sviđa. Onda je došao Miles Davis s „Bitches Brew“, „In A Silent Way“, Weather Report i onda je krenulo. Sad nastojim frontalno pratiti sve. Dosta sam, kako se kaže, „up to date“.
Imate neko posebno vrijeme u danu kada slušate glazbu?
Navečer. Ja sam noćna ptica, oko 23, 24 sata odem na internet pa si to malo slušam, istražujem...
Imate vremena za koncerte i kada odlazite poslom u inozemstvo?
Kada smo bili u Haagu, tamo vam je The North Sea, najveći jazz festival. Veći je čak i od onog u Montreauxu. Sponzor je Phillips koji dovodi apsolutno sve najbolje. To vam je obično trajalo tri-četiri dana, u kongresnom centru od podne do ponoći u desetak prostora: od velike dvorane u kojima su nastupali St. Germaine, Chaka Khan, Marcus Miller do manjih dvorana gdje su nastupali npr. pijanisti, pa elektronika, bossa nova, pjevačice... U tri dana vidite stotinu nastupa. Ja sam trčao kao muha bez glave.
Koliko imate CD-a i ploča, gdje to sve držite?
Imam više tisuća CD-a i LP-a, većinu držim još kod sina u stanu iz kojeg sam se preselio.
Rekli ste da ste pjevali u zboru, jeste li nekada i nešto svirali?
Nažalost, nisam. Nemam muzičko obrazovanje, ali sam pjevao u ozbiljnom zboru koji je vodio Vladimir Kranjčević. Isprva je to bio školski zbor I. i IV. gimnazije u kojem su pjevali Cigoj, Josipa Lisac, Katanić, Belamarić, Šutej, Jurišić, Golubić, Oštrić, Škrgatić... Sva današnja recentna krema pjevanja i ozbiljne glazbe.
Vi ste vjerojatno bili bariton?
Jesam bariton, ali sam pjevao tenor. Kranjčević me zbog dobrog sluha stavio da vodim računa o točnoj intonaciji izvedbe. Onda je Kranjčević prešao u zbor Ivan Goran Kovačić, a ja sam krenuo u neke druge stvari.
Da se prebacimo na temu filma. Redovito imate neku ulogu statista ili statista sa zadatkom u posljednjim filmovima Rajka Grlića…
To je došlo iz našeg prijateljstva. S Grlićem se znam još od studentskih dana, prema jednom mojem spisu čak je i nastao scenarij za film „Za sreću je potrebno troje“. Ali, ne znam se samo s Rajkom nego i s Radom Šerbedžijom, još iz djetinjstva u Vinkovcima, Srđanom Karanovićem, Živkom Zalarom, Brankom Cvejićem, to su sve ljudi za koje ne mogu reći da
smo najbolji prijatelji, ali komuniciramo i znamo se stotinu godina. Do pojavljivanja u Rajkovu filmu došlo je slučajno. Jednu scenu prethodnog filma „Neka ostane među nama“ snimao je pred Bulldogom i tamo je bilo cijelo naše društvo, a Grlić nas je snimio. Meni je čak dao i neku malu govornu ulogu da nešto kažem Mikiju Manojloviću. I sad me zvao ponovno za „Ustav Republike Hrvatske“ iz čiste zezancije. Jako mi je stalo da Rajko uspije s tim filmom. I ovaj je put uspio ući u dušu ljudi. On je vrlo artificijelan, zna o filmu sve, ali ovoga je puta dobio dimenziju više, a ta je da ste na kraju sigurno emotivno dirnuti. A to nije njemu inače uvijek svojstveno. Do „Ustava RH“ meni njegov najbolji film nije bio „Samo jednom se ljubi“, nego „Štefica Cvek u raljama života“.
Vaše prijateljstvo trebalo je uroditi i dokumentarcem o vašem branjeniku Ivi Sanaderu,
za koji je vaša partnerica i suradnica Jadranka Sloković čak snimila dugačku scenu Sanaderove ispovijedi. No, Grlić je odustao od filma i proslijedio ga Nenadu Puhovskom. Što se s time događalo?
Rajko nije odustao, nego je bio zauzet snimanjem „Ustava RH“. Zanimalo ga je to suđenje kao priča o tome kako se uz ciljanu državnu intervenciju i izmanipulirani „društveni konsenzus“ u trenu može od nacionalnog ljubimca postati veleizdajnik. Krenuo je s dobrom tezom – da je to priča o Hrvatskoj u kojoj je sve moguće, pa i to da ja kao neki bivši komunist i ljevičar branim osobu koja to svakako nikad nije bila. Koliko će biti moguće dovesti film na kraju do te teze – to je drugo pitanje, ali opća mjesta postoje. Ne znam više u kojoj je to fazi, osim da gospodin Puhovski radi na tome.
Je li film bio i neki dio braniteljske strategije?
Ne, to je bilo samo u funkciji snimanja filma, Sanader je znao da Jadranka to snima za Rajka.
Kako ste se vi kao ljevičar i bivši komunist našli u situaciji da branite desničara? Jeste li imali moralne dvojbe? Muče li se odvjetnici općenito s takvim dilemama?
S «desničarima» poput Sanadera nikada nisam imao problema. Uvijek se najlakše sakriti iza ispričnice da ste kao odvjetnik dužni braniti sve. Prema našem kodeksu ne možete nikome uskratiti pravnu pomoć osim ako ste prezauzeti. Mi smo dužni braniti sve. Naravno, postoje situacije u kojima ste u određenoj ljudskoj, u najmanju ruku, nelagodi. Ali, u principu to i nije veliki problem jer se stranke i odvjetnik uvijek nekako nađu. Ili ne nađu. Svatko sebi bira odvjetnika, ako ne odmah, onda se to isprofilira kasnije.
Uvijek možete definirati osobu na osnovi onoga tko ga brani ili tko ga je angažirao. Određeni krug ljudi bira određeni krug branitelja. To je moja teza. Mene sigurno nikada neće birati ekstremni desničari, no Sanader to nije. On je čovjek neke širine, kulture, obrazovanja, europskih civilizacijskih vrijednosti... Za mene je dilema postojala samo u smislu da li se može uspjeti ili ne, ali profesionalno gdje ćete veći izazov nego braniti predsjednika Vlade RH, čovjeka koji je u međuvremenu postao društvena meta. To je situacija koja se ipak ne odbija.
Nedavno ste pisali pismo Ministarstvu branitelja u vezi s napadom na Radu Šerbedžiju? Kako vi vidite tu naglu polarizaciju i dramatičnu sukobljenost o kojoj upravo govori i Grlićev film „Ustav RH“?
To što rade Šerbedžiji je strašno i sramotno. Bez ikakvih argumenata i provjere se kao neprijatelj Hrvatske žigoše čovjek koji je čitavim svojim životom, a i profesionalnom karijerom, koja nota bene nije lokalnih nego svjetskih razmjera, pokazivao upravo suprotno. I zbog toga se više puta bio spreman i izložiti raznim neugodnostima. Međutim, naravno, njegova mjerila vrijednosti, kriteriji i način iskazivanja domoljublja ne moraju se podudarati s onima ministra branitelja. Pisao sam u njegovo ime ministru branitelja i rekao sam da on nije rekao što mu se pripisuje i da se tim priopćenjem Ministarstva branitelja, koje je Vladina institucija, dovodi pod znak pitanja sigurnost njegove obitelji. Čitajte komentare na portalima, kako i dokle to ide. A on to naprosto nije rekao! Postoji čak i audiosnimka koju smo dostavili Ministarstvu.
To je interpretacija srpske žute štampe koju je prenijela Slobodna Dalmacija a da je nitko kod njega nije provjerio. Prema odgovoru Ministarstva, njima je za objavu ove svojevrsne tjeralice bilo dovoljno da Šerbedžija to nije demantirao. Njemu je promakla objava tog članka u Slobodnoj Dalmaciji, a zašto bi on na kraju krajeva trebao na svaku glupost reagirati ako to nije rekao. Valjda je red da Ministarstvo, kada se odlučuje na tako ozbiljan korak, prije provjeri istinitost takve informacije. Šerbedžija je zaslužio da mu se Ministarstvo branitelja ispriča jer izlažu čovjeka i njegovu obitelj velikim problemima. Ako se nešto dogodi Šerbedžiji ili njegovoj obitelji, Ministarstvo branitelja će biti suodgovorno. To je baš igranje vatrom. Najgluplje je da se to radi čovjeku za kojeg se zna da je bio protiv Miloševića, da je pucano na njega u Beogradu i stalno se poteže to da je snimao film u Vukovaru, za što je dokazano da nije. Te strukture stvarno postaju SUBNOR iz 1945.
Pretpostavljam da iz svoje pozicije čovjeka u strukturama vidite neke unutarnje mehanizme za pokretanje toliko opasnih tenzija.
Neki od nas su mislili da je to riješeno, ne samo za vrijeme Sanadera nego još za vrijeme Titove Jugoslavije. Tih priča tada nije bilo. Ne bih rekao da je to bilo zbog autoritarnog režima nego je na neki način prašina već bila pala na to. Evocirali su se Jasenovac i Bleiburg, ali to nisu bile glavne teme ondašnje države, pa ni za vrijeme Sanadera koji je to uspio staviti u realne okvire. To se ponovno generiralo politikom 1990-ih godina, ta politika je bila bazirana na podjelama i konfrontaciji. Jasno i ratom, a i on je izazvao neke nove podjele. Činjenica je da to što netko misli da je nešto normalno, da o nečemu ne razmišljate, ne znači da ne razmišljaju i neki drugi.
To je jedna od mojih najvećih zabluda koja me poklopila 1990-ih jer sam dotad mislio da su problemi ustaše-partizani, Hrvati-Srbi, odavno adaktirani. Ali očito je to kod nekih ljudi bilo zatomljeno i to nisu htjeli pokazivati. Danas se na tu kartu ponovno igra i to je potpuno jasno. Apsolutno se koristi u dnevnopolitičke svrhe, a koliko god nas povijest uči da se ne treba igrati vatrom, ljudi se vole igrati vatrom.
>> Čedo Prodanović: Sanader ima određene prijatelje koji su spremni za njega jamčiti
Pa ni jedan takozvani ljevičar nije imao problema sa "desničarom" Sanaderom!