Izgubljen u vrtlogu digitalnog doba, gdje srce svijeta pulsira u ritmu algoritma, a istina se gubi u buci društvenih mreža, današnji se čovjek nužno mora pitati je li to što gleda doista prirodan zaključak naše racionalne, tehnološke civilizacije? Ujeda li zmija razuma nužno svoj vlastiti rep? Svijet koji stvaramo ne nudi sliku jasnoće i razgovijetnosti, već je više poput starog, prašnjavog zrcala koje odbija nacrtati jasnu sliku. Optimizam ideje čovjekova ovladavanja svijetom, od velikih znanstvenih otkrića do današnje umjetne inteligencije, kao da je u međuvremenu nestao. Postali smo robovima vlastita uvjerenja kako silogizam i formula rješavaju svaki problem. Koronakriza nam je pokazala naličje povjerenja u znanost – cjepivo protiv korone, na kraju, nismo dobili, ali smo zato, pod znanstvenim pokrićem, svi uspješno cijepljeni od razuma.
Potpuno pogrešno postavljeno: religije su te koje tvrde da sve znaju, da pokrivaju "misterij", da su čuvari tajne ili nosioci "apsolutne" istine dok znanost za ono što ne zna kaže "to ne znamo", "to nauka nije dokazala" ili "to se naučno ne može dokazati". Religije ne nude nikakve dokaze za svoje tvrdnje (da djevice rađaju, da se sve bebe rađaju grešne, da mrtvaci oživljuju...), dok svaka znanstvena tvrdnja mora biti potkrijepljena dokazima, mora proći stroge provjere drugih znanstvenika, rezultati se moraju moći ponoviti itd.