Za lijevu političku scenu u Hrvatskoj masovni izljevi hrvatskog domoljublja, sa svim pripadajućim koreografijama, u 2025. jednako su neprobavljivi kao što je za njihove ideološke očeve 1971. to bilo Hrvatsko proljeće i Maspok. Frustracije političke sekte Možemo! i SDP-a su razumljive, jer oni, za razliku od svojih prethodnika iz komunizma, nisu na vlasti u državi, pa nemaju poluga da kao u vrijeme svemoćnog Centralnog komiteta SK brzo i efikasno presjeku to, kako kažu, nacionalističko divljanje. No, možemovce ipak vode utrenirani aktivisti, eksperti za rušenje vlasti i poretka, pa su brzo uključili svoju mrežu kako bi pod parolom zaustavljanja fašizacije Hrvatske spasili stvar. Pozvali su sve veterane Domovinskog rata da dignu glas protiv lažiranja povijesti, protiv poziva na nasilje, a za slobodu, demokraciju i mir. U njihovo ime to su učinili veterani okupljeni u udruge koje politički podržavaju Možemo! i koji tvrde da je povezivanje Domovinskog rata i ustaškog ZDS lažiranje povijesti. Dosta lukavo. Do sada je placet nad hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata uglavnom politički imao HDZ i nešto manje desne političke stranke. Branitelji su uvijek imali svoju upotrebnu vrijednost u hrvatskoj politici.
Pa antifašisti i jesu bili glavni u Domovinskom ratu. Tko su bili Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Andrija Rašeta, Ratko Mladić, Momčilo Perišić, Veselin Šljivančanin i ekipa? Svi su se nazivali antifašistima, na glavama su imali lijepe kape partizanke s crvenimm zvijezdama i svi su se borili protiv povampirenog ustaštva. Tko pronađe razliku razliku između njihove retorike i retorike današnjih SDP-HND-Možemo antifašista, dobije ulicu od Tomaševića.