U povodu stote godišnjice smrti Svetozara Borojevića, danas mu je na Središnjem gradskom groblju u Beču odana počast kod groba u kojemu počivaju njegovi posmrtni ostaci, kao i njegove supruge.
Borojević je umro na današnji dan, 23. svibnja 1920. godine u Klagenfurtu, gdje je bio i pokopan, da bi nakon nekoliko mjeseci njegovi posmrtni ostaci bili prebačeni u bečke arkade. Borojević je bio austrougarski feldmaršal, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova, i jedini Slaven koji je nosio čin feldmaršala/vojskovođe u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Najviše se proslavio u bitkama s Talijanima na rijeci Soči, gdje ih je pobjeđivao sve vrijeme rata, pa je dobio nadimak Lav sa Soče.
Počast su mu danas odali predstavnici Reda svetog Jurja polaganjem vijenca pred Borojevićev nadgrobni spomenik. Riječ je o redu koji je bio viteški red nekadašnje austrijske carske i kraljevske kuće, a danas je europski i nepolitički red te u svome djelovanju podržava suradnju između zemalja središnje i jugoistočne Europe.
U Hrvatskoj također djeluje i ima oko 60 članova iz Hrvatske. Na Borojevićevom grobu bili su i predstavnici hrvatskih udruga koji žive u Beču.
Austrijski general Edmund Glaise von Horstenau o Borojeviću je 1920. godine, u povodu smrti, ovo napisao: „Borojević je bez sumnje bio politička ličnost kao malo koji drugi general“ – objašnjava Horstenau – "njegov san da postane hrvatskim banom zacijelo nije bio utopijski. Uostalom, bio je nazvan 'Šefom krize'. Bi li on po svojoj osobnosti i temperamentu bio prikladan za to visoko mjesto, to se trebalo prvo vidjeti. Dok god je vjerovao u snagu domovinske ideje, koja ga je ispunjavala kao malo koga, i u svojoj osobnoj sreći – morao je primijetiti pukotine staroga zida. Njegova jedina briga bila je da njegova domovina u odlučujućem trenutku ne poklekne. Kada se to dogodilo i kada je 27. listopada započela katastrofa kod Vittoria, bilo je jasno da je izgubio igru. Povlačenjem je stigao u Klagenfurt. Odatle se želio vratiti kući u Hrvatsku, ali Država SHS, koja je bila pod srpskom vrhovnom vlašću, bojala se privlačne snage ovoga čovjeka, koji je tri godine branio slavenski teritorij od Talijana i koji je uvijek bio omiljen sin svoga naroda. Beograd mu nije uskratio samo povratak, nego i mizernu mirovinu, pa mu je naša republika, kao nova domovina, iz zahvalnosti morala priteći u pomoć, iako je to učinila skromno, ipak je nešto učinila… Slavni Borojević umro je bez svoje domovine, kao što je i njegova vojska tamo na Piavi umrla bez domovine. Ipak, povijesna kritika neće se zauvijek pred mrtvima zaustaviti – a u nizu najuspješnijih vojskovođa Svjetskoga rata, pobjednik sa Soče za sva će vremena imati svoje mjesto.“
