Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 8
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
06.07.2014. u 12:00

Lijep je govor u Sarajevu održao predsjednik Bečkih filharmoničara, 
ali riječi i note još jednom su otišle 
u vjetar

Kako i priliči kad su tako ozbiljne stvari u pitanju, koncert Bečke filharmonije, održan 28. lipnja u Sarajevu, bio je pripreman dvije godine. Već u proljeće 2012. godine znao se program koncerta zakazanog na samu stotu godišnjicu smrtonosnih i povijesno sudbonosnih hitaca Gavrila Principa.

Uz veliku potporu političke Europske unije, glavni organizator bila je Europska radiotelevizijska unija (EBU) koja je koncert izravno prenosila u četrdesetak europskih i svjetskih država. U skladu s mirotvornom simbolikom glavni nositelji projekta, u suradnji s Radiotelevizijom Bosne i Hercegovine, bile su najveće televizijske kuće Njemačke i Francuske, dviju država koje su u Velikom ratu bile neprijatelji, uz velik udio Austrije koju je na koncertu predstavljao i sam predsjednik Heinz Fischer. Te su zemlje predstavljali i njihovi skladatelji. Beethoven je sa svojom univerzalnom, ali danas politički EUropeiziranom Odom radosti, dobio mjesto na kraju. Uz sudjelovanje opernog zbora sarajevskog Narodnog pozorišta izvedena je i uzvišena Pjesma sudbine (Schicksalslied) Johannesa Brahmsa. I remek-djelo francuskog skladatelja Mauricea Ravela, La Valse, hommage je Beču i njegovim valcerima.

Jedina skladba koja se svojom potresnom izražajnošću mogla izravno dovesti u vezu s ratnim strahotama glazbeno je predskazanje rovovskih klanja sadržano u Maršu iz Tri komada za orkestar što ih je 1913. skladao Alban Berg koji će kasnije, kao austrijski vojnik, i sam završiti u rovu.

Srpske note iz Andrić-grada

Poneki polemički glasovi mogli su se unaprijed, uglavnom iz Beograda i ne bez razloga, čuti u povodu prve točke programa, koja je slijedila odmah nakon današnje službene novokomponirane himne Bosne i Hercegovine. Četvorica gudača odsvirala su drugi stavak iz Gudačkog kvarteta u C-duru bečkog klasičara Josepha Haydna. Upravo po tom stavku čitava je skladba dobila nadimak Carski kvartet (Kaiserquartett). Taj je stavak, naime, čitav izgrađen na glazbenoj temi koja se i prije sto godina u Sarajevu svirala Franji Ferdinandu kao carska himna. Danas je poznajete kao njemačku himnu, a Haydn ju je skladao još 1797. za rođendan cara Franje II. posudivši narodnu pjesmu gradišćanskih Hrvata. Tko je htio, u ovoj je skladbi lako mogao čuti nostalgično prisjećanje na vrijeme austrijske okupacije koja je u povijesti Bosne i Hercegovine bila i prosvjetiteljska, i graditeljska te s današnjeg gledišta civilizacijski unapređujuća, ali ipak okupacija.

U zamišljanju programa tako važnog kulturno-političkog događaja dogodila su se dva velika propusta. Jedan je sasvim banalan, ali za posljedicu je sasvim sigurno imao katastrofalnu gledanost. Petnaest minuta nakon 18 sati bilo bi i inače neobično vrijeme za početak koncerta, a tog 28. lipnja najveći je dio europske, pa i globalne televizijske publike već bio na nekom drugom programu s nogometašima Brazila i Čilea.

Druga je pogreška bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa. Europski organizatori sarajevskog koncerta tako su se, u najmanju ruku, i to samo ako poželimo dobrohotno vjerovati u njihovu dobronamjernost, pokazali naivnima. Prije samog koncerta govor je u Sarajevu održao predsjednik Bečkih filharmoničara Clemens Hellsberg. Bio je to lijep govor u kojem je Austrijanac, lišen bilo kakvih nacionalno-povijesnih kompleksa, podsjetio kako su se raspala i netragom nestala carstva, od faraonskog i rimskog do habsburškog, koja su se u svoje doba sama sebi činila neuništivima i vječnima. Prolaznosti zemaljske moći suprotstavio je glas umjetnosti koja ih nadživjela, glas koji je i danas slabašan u usporedbi s jezikom političke i gospodarske moći, glas koji čovjek može čuti samo ako se umiri i utiša oko sebe svu buku svijeta, glas koji nadvladava ljudske strahove i slabosti pozivajući ljude i narode da se susretnu i upoznaju na jednoj uzvišenijoj ravni.

Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću.

Requiem na nišanu topova

Lijepe riječi i note, uključujući i Palme mira Josefa Straussa, tako su još jednom prosute u vjetar. Dok je Bečka filharmonija u Sarajevu gudjela o miru i zajedničkoj nam europskoj budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je u Višegradu na otvorenju Kusturičina Andrić-grada. Tamo je, u društvu srpskog premijera Vučića, patrijarha Irineja i mnogih drugih srpskih odličnika, Europi zabavljenoj koncertom još jednom nedvosmisleno poručio: “Mi trebamo i želimo mir, mi hoćemo biti dio civilizirane Europe, ali mi ne želimo da nam Europa nameće bosansku državu i jezik”. I dodao: “Bosna i Hercegovina pokazala je do sada sve osim sposobnosti da opstane”.

I tako nama ovdje na Balkanu prolaze godine i prilike za nešto novo, prolaze nam životi u tjeskobi i neizvjesnosti, dok domaći političari još nameću i vode ratove kostima, bistama i spomen-pločama koje kao da se pišu i podižu upravo zato da hrane novu mržnju onih koji će ih kad-tad jednog dana srušiti. Ni Hrvatska se nije odmakla iz tog kola. Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata.

Umjetnici su ljudi druge vrste. Usred ruševina te iste Vijećnice i na nišanu srpskih topova koji su je uništili, veliki je Zubin Mehta 1994. dirigirao u nebo vapijući Mozartov Requiem. U svijetu umjetnosti, onom o kojem je govorio Hellsberg, nema nikakvog proturječja između tog koncerta, i svih onih kasnijih koje je maestro Mehta održao s Beogradskom filharmonijom, uključujući i onaj u Dubrovniku, kao doprinos izgradnji nečeg novog. Ali, mi ništa novo nećemo, kod nas se izbori još dobivaju kostima i kamenjem. Do novog rata.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije