Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Procjene zapadnjaka: HV sposoban samo za oslobađanje zapadne Slavonije

Međunarodni posrednici smatrali su Mladićeve, pa čak i Martićeve ratnike nepobjedivima jer su takvi navodno bili njihovi preci. A Srbi su tijekom XX. stoljeća doživjeli nekoliko velikih vojnih poraza, poput sloma Kraljevine Srbije 1915. i sloma Kraljevine Jugoslavije 1941.
05. kolovoza 2018. u 14:16 171 komentara 30715 prikaza
Gojko Šušak i Franjo Tuđman
Foto: Siniša Hančić/PIXSELL

Mnogi s razlogom kažu da je Franjo Tuđman bio dobar šahist. Zasigurno je onda poznavao važnost i svrhu gambita ili otvaranja u kojem se na početku partije žrtvuju pješaci kako bi se u sljedećim potezima postigla neka dugoročnija (počesto i presudna) vrsta prednosti. U svakom slučaju, Tuđman se u politici često koristio metodom gambita. Najbolji je primjer za to način kojim je Hrvatska nastojala ishoditi trajno rješenje sukoba.

Ilustracija Operacija Zid Sve je bilo spremno za protunapad u slučaju vojne akcije Jugoslavije: 'Bilo bi žrtava...'

Žrtvujući u čak četiri navrata pješake (ili kršeći obvezu mirnog rješavanja sukoba u siječnju i rujnu 1993. te svibnju i kolovozu 1995.), Zagreb je uvijek u vidu imao, osim vojnog uspjeha, i stjecanje dugoročnijih prednosti (opomena krajinskim Srbima i Beogradu, upozorenje međunarodnoj zajednici, primirenje nezadovoljstva domaće javnosti, rješavanje strateških problema države uzrokovanih agresijom, trajni mir u jugoistočnoj Europi).

VIDEO Atraktivan prelet MiG-ova i F-16 nad Kninom Snimio: MORH

 

Ograničeni rat kao način dolaska do trajnog mira uvijek je bio ključni moto Tuđmanovih gambita.

Najvažniji od svih poduzeo je početkom kolovoza 1995. Kako je dobro poznato, operacija hrvatskih snaga kodnog imena Oluja doista je imala važnost prekretnice. Uz ostalo, spasila je živote Muslimanima bihaćkog područja i time spriječila novu Srebrenicu, konačno omogućila povratak tisućama hrvatskih prognanika na područja nekadašnjih UN-ovih zaštitnih sektora Sjever i Jug te otvorila vrata strateškoj promjeni odnosa snaga.

Predsjednica odlikovala generale Antu Gotovinu i Mladena Markača Odličja generalima Gotovina: Izgradili smo sustav. Hrvatska je dio europske obitelji i asocijacija naprednoga svijeta

„Prvi put“, izjavio je američki diplomatski poslanik Joseph John Kruzel nekoliko dana nakon što je sve bilo gotovo, „shvaćam koliko je hrvatska ofenziva u Krajini duboko promijenila narav balkanske igre, a time i našu [američku] diplomatsku ofenzivu“. Manje je poznato da je hrvatska pobjeda u ljeto te godine nanijela konačan udarac još jednom čimbeniku koji je godinama paralizirao mirotvorna nastojanja međunarodne zajednice.

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
1 / 26
Oluja, Knin

Najkraće rečeno, Oluja je srušila mit o srpskoj vojnoj nepobjedivosti u ratovima na području bivše Jugoslavije. Zato što su Srbi navodno nepobjedivi, Zagreb treba odustati od svake pomisli da oružjem ubrza proces reintegracije okupiranih područja, bio je stav koji je snažno utjecao na politiku međunarodne zajednice 1990-ih.

Kad se detaljnije promotri dostupna dokumentacija, tada treba zaključiti da su međunarodni posrednici u srpsku nepobjedivost vjerovali iz nekoliko razloga. Najprije, u mjeri koja i najneupućenije promatrače mora šokirati, prevagu je odnijela iskrivljena slika o trajnoj nepobjedivosti Srba tijekom XX. stoljeća.

Dalić Gotovina VODIO UTAKMICU Dalić u Kninu na proslavi Oluje: Poslao snažnu poruku i dao poklon Gotovini

Stvaranje mita

Mladićevi, pa čak i Martićevi ratnici, smatrani su do početka ljeta 1995. nepobjedivima jer su takvi navodno bili njihovi imaginarni preci. Tako je snažan otpor srbijanskih snaga Austro-Ugarskoj 1914. projiciran na 1990-e ili je, pak, nekadašnji jugoslavenski mit o „vezivanju 16 (sic!) divizija Wehrmachta“ u vrijeme partizanskog ratovanja sasvim selektivno prenošen u drugačije okolnosti. Zasigurno su, pak, velik utjecaj na mit o srpskoj nepobjedivosti imala događanja u BiH.

Tu su bosanskohercegovački Srbi doista bili vojnički vrlo uspješni jer su do ljeta 1994. uspjeli zauzeti oko 60 posto BiH, a pripremali su i nova osvajanja (bihaćki džep i podrinjske enklave). Zanimljivo je pritom napomenuti da su trenuci srpskih vojnih poraza ili Pirovih pobjeda potpuno zanemarivani.

Poput drugih naroda Europe, i Srbi su tijekom XX. stoljeća doživjeli nekoliko velikih vojnih poraza (poput sloma Kraljevine Srbije 1915. i sloma Kraljevine Jugoslavije 1941.), no takve usporedbe nisu nalazile mjesta u dobrom dijelu zapadnih medijskih napisa. Ali zanemarivana su i novija, gotovo recentna iskustva, poput s velikim poteškoćama završene okupacije Vukovara u jesen 1991.

Neposredno prije i u vrijeme Oluje i neki predstavnici mirovnih snaga UN-a znatno su revnije naglašavali otprije prisutan stav prema kojem hrvatske snage navodno nemaju pretjerane šanse te da će ih Srbi uspjeti odbaciti, posebno ako se, kako se općenito očekivalo, u sukob uključi Srbija.

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
1 / 16

Na dan početka operacije, tj. 4. kolovoza 1995., (naravno) anonimni časnik UNCRO-a izjavio je za britanske medije kako je očito da hrvatske snage pripremaju napad. „Ali“, dodao je, „njihovo je vrijeme odbrojano, jer Srbi reorganiziraju svoja sredstva, a stižu znatna pojačanja u ljudima i materijalu i iz Srbije“. Nije bilo nikakvih pojačanja iz Srbije, a takve istupe treba promatrati kao frustraciju mirovne misije UN-a pred neumitnom činjenicom da će hrvatske snage ubrzo njihovu prisutnost učiniti sasvim suvišnom.

Marko Jelić Kninski gradonačelnik Jelić: Oluja je i Srbe oslobodila, i to od loše politike

Važniji razlog dugotrajnosti mita o vojnoj nedodirljivosti krajinskih Srba u redovima međunarodnih posrednika bile su neutemeljene bojazni o tome da će im u pomoć priteći Srbija Slobodana Miloševića.

U takvom scenariju, koji dominira brojnim memoarskim zapisima zapadnih posrednika, ako se Tuđman „usudi napasti Krajinu“, uvući će Hrvatsku u dugotrajan rat jer će, osim navodno očekivanog žestokog otpora krajinskih Srba, i Milošević naložiti vojnu intervenciju. Facinantan zapis o tome donosi američki diplomat Richard Holbrooke, jedan od rijetkih pojedinaca koji na sreću nije bio uvjeren u ispravnost takvih strahova.

Tri borbena aviona F-16 Barak Izraelskog ratnog zrakoplovstva sletjela na Pleso:

Početkom veljače 1995., zajedno s državnim tajnikom obrane Williamom Perryjem i generalom Johnom Shalikashvilijem, Holbrooke se u Münchenu sastao s hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Većinu sastanka Perry i Shalikashvili uvjeravali su Šuška da će „Srbi poraziti svaki hrvatski napad, i to vlastitim snagama, a posebno uz [vjerojatnu] podršku jugoslavenske vojske pod Miloševićevom kontrolom“.

Kad se nekoliko mjeseci kasnije pokazalo suprotno, odnosno da su hrvatske snage ostvarile brzu i uvjerljivu pobjedu, a da se Milošević nije umiješao, Holbrooke je morao izdržati Šuškovo zadirkivanje, u kojem je potonji očito uživao. Kako bi se odvratila od napada na Krajinu, Hrvatska je upozoravana da bi vjerojatna Miloševićeva intervencija, osim dugotrajnog rata, mogla završiti i trajnom srbijanskom okupacijom istočne Slavonije.

Andrej Plenković Obljetnica Oluje Plenković: Srbiji šaljemo poruke mira i suradnje, no istina se mora znati

Prema svemu sudeći, neutemeljene bojazni od intervencije Miloševićeve Srbije dijelom su počivale na jednako neutemeljenoj pretpostavci da bi ona mogla dovesti do širenja sukoba na cijeli prostor bivše Jugoslavije, a moguće i izvan njega (jer bi se u sukob mogle uključiti susjedne države).

Kad je Holbrooke nešto kasnije uspio uvjeriti američku administraciju da bi hrvatski potez mogao dovesti do promjene odnosa snaga („Moj mi instinkt govori“, zabilježio je u memoarima, „da bi se hrvatski gambit mogao isplatiti, premda su rizici visoki“.), neizgovoreni uvjet Zagrebu bio je da se operacija izvede „brzo i čisto“. Drugim riječima, analogno neformalnoj podršci koju je američka administracija pružila Zagrebu u vrijeme Bljeska, Oluja je trebala završiti brzom pobjedom nad krajinskim snagama, brzim oslobođenjem okupiranih krajeva te pristojnim odnosom prema zatečenom civilnom stanovništvu i pripadnicima mirovnih snaga UN-a. Uglavnom se tako i dogodilo.

Čak i kad se ubrzo ispostavilo da je uspjeh Oluje doveo ne samo do promjene odnosa snaga u Hrvatskoj nego da bi mogao dovesti i do vojnog poraza Srba u BiH, glasovi o mogućoj intervenciji Srbije nastavili su se javljati. Primjerice, Perry je u trenutku kad operacija još nije bila gotova (premda je njezin ishod bio sasvim jasan), pozvao hrvatsku Vladu „da ne proširuje ofenzivu izvan ovog cilja [oslobođenja područja nekadašnjih UN-ovih sektora Sjever i Jug], a mi ćemo idućih dana pomno pratiti situaciju. Ne želimo da se ovaj rat proširi, a postoji opasnost od toga, pa čak i od uključenja Srbije“.

Bez Oluje, Hrvatska bi do danas bila politički provizorij Dr. sc. Vladimir Lončarević Oluja je odvalila kamen s groba hrvatske slobode. Jesmo li je dostojni?

Konačno i vjerojatno najvažnije, zapadne obavještajne procjene o navodnim hrvatskim vojnim slabostima (što je također jačalo percepciju o srpskoj vojnoj nepobjedivosti, tj. bila je samo druga strana medalje mita o srpskoj nepobjedivosti), temeljem kojih je onda i formulirana politika prema ovom prostoru, bile su dobrim dijelom pogrešne.

Zbog niza razloga uvjeravalo se, podjednako i Hrvate i vlastita središta odlučivanja, da Zagreb ne može vojno poraziti krajinske Srbe (posebno ako se u rat uključi Srbija). Primjerice, prema procjeni voditelja zagrebačkog ureda promatrača EU iz siječnja 1995. Rodericka de Normanna, stvarna snaga Hrvatske vojske bila je za međunarodnu zajednicu uglavnom nepoznata.

Skepsa prema HV-u

Premda je točno utvrdio „da hrvatske vojne snage u zimu 1995. nisu istovjetne onima iz proljeća 1992.“, tj. premda je točno primijetio da su provele mnoge organizacijske promjene (poput konačnog napuštanja neučinkovitog sustava teritorijalnog oslonca i prihvaćanja ustroja temeljenog na snazi i pokretljivosti gardijskih brigada), svejedno je zaključio da su sposobne samo za manje napadne operacije.

Preciznije, dodao je, hrvatske snage raspolažu snagom potrebnom za oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije, imale bi problema u pokušaju oslobađanja okupiranih područja istočne Slavonije, a vjerojatno bi doživjele neuspjeh u pokušaju oslobađanja Banovine i Korduna. Pokretanje „sveopćeg rata“, tj. napadnih operacija na svim bojišnicama, procijenio je malo vjerojatnim, a ako se Zagreb i upusti u takav pothvat, mogućnost uspjeha nije bila velika.

Kolina Grabar-Kitarović Dan pobjede Predsjednica u Ljubovu: Poginuli branitelji obaveza su Hrvatske za budućnost

Primjetna je bila i tendencija međunarodnih posrednika da se hrvatske vojne zapovjednike pokuša uvjeriti u nemogućnost pobjede nad krajinskim Srbima, odnosno da se njihove procjene tumače kao hvalisanje sračunato na ostavljanje dojma. To je bilo vidljivo na sastanku Tima Cliftona, šefa političke sekcije promatrača EU, i generala Ante Gotovine, zapovjednika Operativne zone Split, održanog u veljači 1995.

U ozračju opće neizvjesnosti o budućnosti mirovnih napora UN-a u Hrvatskoj, Gotovina je na sugovornika odlučio ostaviti dojam odlučnosti. Hrvatska želi samo, izjavio je, vlastitim snagama osigurati vlastite međunarodne granice i obraniti vlastitu slobodu. Kad je Clifton napomenuo da krajinski Srbi nisu tako dobro organizirani kao Hrvati, ali im je „moral visok“ te da bi, u slučaju rata, mogli napasti „hrvatska civilna središta“, odvratio je da su Srbi dobri „kad pričaju, ali da pobjegnu kada ih se napadne, kao na Maslenici“.

Uslijedilo je i finale: „Kad se Hrvatska vojska pokrene, on [Gotovina] očekuje da Srbe u Kninu uhvati u pidžamama“. Clifton je te riječi izdvojio kao važan sažetak razgovora i proslijedio nadređenima.

KNIN UOČI OLUJE Barbara (19): Puno mi znači ovaj dan, prijavit ću se u Hrvatsku vojsku

Ako je suditi prema zapisima relevantnih međunarodnih posrednika, poput Geerta-Hinricha Ahrensa, dugogodišnjeg šefa grupe za manjinska prava Konferencije o Jugoslaviji, učinak pogrešnih obavještajnih procjena bio je iznimno loš. Time što je uglavnom stalno tvrdila da Hrvatska nema dovoljno snage da porazi krajinske Srbe te da će, ako se upusti u takav pothvat, doživjeti neuspjeh, zapadna obavještajna zajednica samoinicijativno je stvorila snažnu prepreku naporima mirovnih posrednika na terenu. Najviše u tome što je jačala srpsku isključivost i njihovo odbijanje pregovora. Sastavni element te isključivosti bio je i mit o srpskoj vojnoj nepobjedivosti.

Vrijeme je za povratak Tuđmanovom gambitu. Dva dana prije operacije, tj. 2. kolovoza 1995., njemački veleposlanik u Zagrebu Horst Weisel prenio je drugima Tuđmanovu poruku da ga „nikakva zemaljska sila neće odvratiti od napada na sektore Sjever i Jug u bliskoj budućnosti“. Tuđman je bio dosljedan pa je ubrzo naložio provedbu operacije. Jedan od njezinih uspjeha bilo je i (konačno) raspršivanje mita o srpskoj vojnoj nepobjedivosti.

Kiowa i Panzer u akciji: Pogledajte spektakularnu vojnu vježbu u Slunju:

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
1 / 18
Na vojnom poligonu "Eugen Kvaternik" u Slunju danas Gardijska oklopno-mehanizirana brigada Hrvatske kopnene vojske uz potporu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Gardijske mehanizirane brigade i Topničko-raketne pukovnije provela je vježbu na zemljištu s bojnim gađanjem "Kuna 18", a po prvi puta na vojnoj vježbi prikazana integracija i združeno djelovanje helikoptera Kiowa Warrior i Panzer haubice 2000.
A1
BRZINA JE VRLINA
3 razloga zašto je 5G tehnologija bitna za budućnost gaminga
  • Avatar Toni Broo
    Toni Broo:

    Hrvatski vojnik u akciji Oluja pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška je bio visoko motiviran, nabijen domoljubnim vrijednostima, dobro naoružan i spreman svoj život dati za Hrvatsku. Takvu domoljubnu volju i zanos da se brani ono ... prikaži još! što je Hrvatsko nitko nije mogao slomiti! Bitka za Vukovar početkom devedesetih je morala zapadu pogotovo srbo-jna glavešinama otvoriti oči jer je ta bitka pokazala kako se brani dom i koju žrtvu su Hrvati spremni dati za svoju obitelj, djedovinu, grad i državu! Srbi pak iz tzv. sao krajine su pokazali i dokazali da su samo jedan doseljenički narod koji su Austro-ugarske vlasti iz svojih interesa naseljavali u Hrvatsku. Kasnije su Karađorđević i komunisti nastavili sa politikom naseljavanja Srba u Hrvatsku, međutim oni nikada Hrvatsku nisu doživljavali kao svoju državu već su doseljavanjem u Hrvatsku širili tzv. srpsku zemlju. Klasični okupatori! Kada su Srbi sao-krajne bili odsječeni od matice, srpski motiv da ostane i brani ono što mu nije djedovina već poklon je splasnuo i okupatori kako su došli, tako su i otišli.

  • Avatar nisam_robot
    nisam_robot:

    Zato mi uvjek trebamo slusati zapadnjake. Oni sve vec znaju bolje od nas. Da smo ih slusali nebi nas bilo.

  • Avatar AnteDeJure
    AnteDeJure:

    Kako bi rekla moja pokojna baka: Imaju dugu jezičinu, ali mali racku.