Dolazio tako jedan čovjek sa svojom kćeri iz daleke Kanade u kojoj je ona i rođena do sela u kojem je on do 1958. godine živio. Svoju odavna odraslu kćer svome materinskom jeziku nikada nije htio učiti. Kad je stigao do mjesta gdje je nekoć bilo njegovo selo, glavu je okrenuo na drugu stranu, uperivši pogled u Dinaru. Isto je uradio i na povratku, okrenuvši glavu od Perućkoga jezera koje je prekrilo njegov dom. Selo u kojem je odrastao zvalo se Koljane. Doduše, i danas se tako zove, ali nije ni nalik onome selu kakvim ga je htio pamtiti kad ga je te '58. ostavio i pošao u svijet:
IZRONILI OSTACI MANASTIRA
