Dečki iz požeškog tamburaškog sastava De Capo prije bi povjeravali da će jednoga dana poletjeti u svemir nego da će koncert održati u Kini. Tamburaška glazba i Kina bila su dva nespojiva pojma sve do ovogodišnjeg vrućeg ljetnog srpnja.
– Bili smo tamo 18 dana, a dva smo dana bili na putu. Još se nismo oporavili od toga šoka, odnosno još ni sami ne vjerujemo da smo tamo nastupali i da su se prema nama odnosili kao prema rock-zvijezdama. Imali smo kraljevski tretman. Ostali smo bez teksta na sve to. Mislim da su nas gledali kao nešto egzotično – ističe Saša Botički, profesor u požeškoj Glazbenoj školi i najstariji član sastava Da Capo, prvog tamburaškog sastava koji je nastupao u Kini.
A sve je počelo prije godinu dana. Na privatnom slavlju kod poznatog kutjevačkog vinogradara Vlade Krauthakera goste, među kojima je bio kineski poduzetnik Zhang Zhuben, zabavljao je Da Capo. Kinezu se njihov nastup veoma svidio te ih je pitao bi li došli nastupati u Kinu. Dečki to, naravno, nisu shvatili ozbiljno, ali su, kao i mnogo puta do tada kada bi ih netko u takvim trenucima pitao za nastup, potvrdno odgovorili.
– Ljudi na takvim svirkama svašta obećaju pa smo mislili da je to još jedan od takvih poziva, ali kada nas je prije tri mjeseca nazvao i pitao za odgovor, ostali smo iznenađeni što nas se sjetio i što nije zaboravio dogovor – ističe 22-godišnji student Josip Ralašić koji već deset godina svira tamburu. Dosad je nastupao s različitim sastavima diljem Hrvatske, u Austriji, Mađarskoj te po svim zemljama bivše države, do Slovenije do Makedonije. U Kini su održali osam jednosatnih koncerata u sklopu promocije projekata kineskog poduzetnika Zhang Zhubena, vlasnika Tadee groupa koji se bavi gradnjom nebodera te naftnim poslovima.
– Iznenadila nas je i brojna publika. Nikada nismo imali nastup pred toliko ljudi. Na jednom koncertu bilo je više od 40.000 ljudi. Svima je bilo jako zanimljivo vidjeti nas s tamburama jer prije nisu vidjeli takve instrumente – kaže 19-godišnji Antun Adžić, najmlađi član sastava i budući student Glazbene akademije u Osijeku
– Iako nitko nije razumio kada smo pjevali hrvatske tamburaške pjesme, fantastično su na njih reagirali. Jednostavno im se svidio taj ritam – kaže Josip.
Za nastup su pripremili i šest-sedam kineskih pjesama. – To im se jako svidjelo i bilo je vrlo efektno. Čak smo naučili i pjevati na kineskom. Skinuli smo pjesme s interneta, a u izgovoru nam je malo pomogla i tajnica našeg domaćina. U pjevanju nam je pomogla i požeška pjevačica Bruna Oberan. Njoj je to baš leglo – objasnio je Saša dodajući da su svirali i nešto klasike, latinoameričkih ritmova, svjetskih evergrina pop i rock-glazbe.
– Imali smo i jedan zahtjev domaćina, a to je da naučimo svirati temu iz filma \"Valter brani Sarajevo\" koji je jako popularan u Kini. Doznali smo da voli Celine Dion pa smo naučili i neke njezine hitove. Održali smo osam jednosatnih koncerata u četiri grada među kojima je bio i Šangaj te još svirali na privatnim slavljima, uglavnom uz večere. Ostali smo iznenađeni kako se znaju opustiti i biti veseli. Na privatnim slavljima kao i naši ljudi zaplešu i po stolovima. Najviše smo ostali iznenađeni njihovom gostoljubivošću. Primili su nas kao kraljeve i prema nama se pronašli kao prema rock-zvijezdama. Tako se prema nama još nitko nije odnosio – ističe Josip s kojim u grupi svira i njegov mlađi brat Ivan, student prve godine elektrotehnike, te Tihomir Šmitpeter, učitelj pred diplomom. Svi članovi sviraju i u orkestru Sto tamburaša.
Saša Botički dodaje da nisu imali nikakvog troška jer im je kineski poduzetnik osim puta avionom platio i boravak u hotelima s pet zvjezdica, a svaki dan pred hotelom ih je čekala limuzina s prevoditeljicom i turističkim vodičem koji ih je, kada nisu imali nastupe, vodio u obilaske. – Bilo nam je kao Rolling Stonesima na turneji. Od hrane i pića u sobama do pozornice na kojoj je bilo sve uštimano. Mi smo samo morali svoje instrumente uštimati i svirati. Sve je bilo naj – ističe Saša koji je s ostalim dečkima podijelio brojne autograme, a mnogi su se željeli s njima i slikati.
Nadaju se da su ovim nastupom otvorili tamburaški put prema Kini i za druge sastave te da je ova priča tek početak njihovih nastupa u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Dogovori o novom nastupu već su pali, a dečki vjeruju da će idući put svirati i na Kineskom zidu.
A što je to 40 000 ljudi, to nije ni pola kvarta :-)) Šalim se, svaka čast dečkima koji pronose hrvatsku glazbu, tradiciju, običaje, narodnu nošnju i sve ostalo i što to pokazuju svijetu.