Premda brojni dokumenti, svjedočanstva i znanstveni radovi dokazuju da je Jugoslavenska armija u svibnju 1945., u događajima poznatima pod nazivom Bleiburg i Križni put, počinila jedan od najvećih masovnih zločina 20. stoljeća, u Hrvatskoj još uvijek ima onih koji tvrdokorno ustraju na stajalištu da je planska likvidacija neutvrđenog broja razoružanih vojnika NDH i hrvatskih civila zaslužena kazna. Među onima koji godinama opravdavaju taj zločin – tvrdeći da su stradali samo zločinci te da je riječ o razumljivu revanšizmu za ustaške zločine, a ne o ideološkom obračunu s političkim neistomišljenicima – posebno se ističe bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, čije izjave mediji redovito prenose iako se temelje na pogrešnim podacima i netočnim interpretacijama međunarodnoga prava. Njega (i neke druge javne osobe i historiografe) argumentirano opovrgava dr. sc. Martina Grahek Ravančić, povjesničarka Hrvatskoga instituta za povijest, koja je na platformi CroFacta upravo objavila članak „Jesu li stradanja na Bleiburgu i Križnom putu zaslužena kazna?“.
Povjesničarka Grahek, naš najveći autoritet za temu o Bleiburgu, napominje u svom članku da Mesić za predsjedničkoga mandata nije posjetio Bleiburško polje na kojem su se održavale komemoracije te da je Bleiburg uspoređivao s Jasenovcem. „U Bleiburg ću svakako otići, ali uz jedan uvjet: neka se, kao i u Jasenovcu, utvrdi poimenično tko je tamo ubijen, a ne da se proizvoljno, iz rukava, sipaju brojke od više stotina tisuća pobijenih“, rekao je 2008. godine. Mesić, dakle, smatra da je broj stradalih u Jasenovcu poimenično riješen iako brojni znanstveni radovi pokazuju da to nije istina i iako je i sam početkom 1990-ih o tom koncentracijskom logoru govorio kao o radnom logoru u kojem ljudi nisu ubijani, nego su zapravo spašavani!?
Mesićeve proturječne izjave mediji su bilježili i nakon njegova predsjedničkog mandata. Primjerice, u više je navrata ustvrdio kako se u slučaju bleiburških događaja ne može govoriti o ratnom zločinu jer nakon rata „više nema ratnih zločina, postoje samo zločini“. Što pak implicira da pobijene nakon 9. svibnja 1945. nije štitilo nikakvo međunarodno pravo. No čak su i partizanski oficiri znali da su tada postojale norme međunarodnoga prava, odnosno da je postojala Ženevska konvencija za zaštitu ratnih zarobljenika iz 1929. godine. Potvrđuju to i riječi potpukovnika Milana Baste upućene pregovaračima Oružanih snaga NDH u dvorcu Thurn-Valsassina iznad Bleiburškog polja:
„Mogu vas ipak na kraju nešto pobliže obavijestiti o sljedećem: izbjeglo stanovništvo vratit ćemo kućama; cjelokupna vaša vojska, u slučaju da pristanete na bezuvjetnu kapitulaciju, bit će sprovedena u zarobljeničke logore; prema pripadnicima vaše armije postupat će se po međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima; svim oficirima i vojnicima bit će ostavljena najnužnija sprema; generali mogu da ostave svoje posilne, automobile i lično naoružanje do daljnjeg.“
Veliki pravni stručnjak sa Sveučilišta Yale Mirjan Damaška isticao je pak kako prema međunarodnom pravu rat završava ratifikacijom mirovnoga sporazuma, a ne kapitulacijom, no sve da je rat i gotov, to nije odlučujuće za postojanje ratnoga zločina, jer onodobna pravila o tretmanu ratnih zarobljenika vrijedila su sve do konačne repatrijacije zarobljenih.
Sporna je i Mesićeva tvrdnja da se na Bleiburgu nije dogodio nikakav zločin, nego da je „tamo bila jedna pobuna“ u kojoj je „poginulo samo 13 zločinačkih, neprijateljskih vojnika koji su krenuli u proboj“. No historiografski je utvrđeno, piše znanstvenica Grahek Ravančić, da se na Bleiburškom polju nije dogodila pobuna, nego da je na okupljeno mnoštvo koje je čekalo rezultate pregovora otvorena vatra iz mitraljeza i minobacača. O tome je pisao slovenski povjesničar i partizan Franci Strle, koji je u svojoj knjizi „Veliko finale u Koruškoj“ prenio riječi načelnika stožera 14. divizije JA Miće Došenovića:
„Na ustašku kolonu s naših položaja zapucaše mitraljezi i minobacači. Bombardiranje je trajalo petnaest do dvadeset minuta, a tek su onda ustaše istakli bijele zastave, što je značilo da su se predali... Nikakve topničke pripreme nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, napravili su puškomitraljezi šarci. Uvijek kažem, imali smo idealne položaje i kratku udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bila bojna formacija, bila je to gomila zbijenog ljudstva na cesti i oko nje, auto do auta i čovjek do čovjeka.“
U historiografiji, piše dr. Grahek Ravančić, još nije poznato koliko je točno stradalih na Bleiburškom polju. Publicist Slavko Goldstein piše o 27 ubijenih neprijateljskih vojnika, povjesničar Ivo Goldstein o 15, 27 ili 40 žrtava, a bivši predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH Ivan Fumić neutemeljeno govori da je „tamo zakopano 20 ustaša koji su se sami ubili“.
Mesić se ne slaže ni s pojmom „komunistički zločini“, jer smatra da je za Drugoga svjetskog rata „kod nas vođena narodnooslobodilačka borba u kojoj je sudjelovalo najmanje komunista“. Uistinu je bilo mnogo pripadnika partizanskoga pokreta koji nisu bili komunisti, piše znanstvenica Grahek, ali oni koji su naređivali i provodili teror na kraju rata i poslije njega bili su u hijerarhiji Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i djelovali prema njezinim direktivama. Pri isticanju isključivo antifašističke uloge partizanskoga pokreta zanemaruje se revolucionarni element obračuna s neprijateljem po diktatu KPJ. O tome već u siječnju 1945. zorno svjedoči izvješće Ozne VI. korpusa Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i da će sutra biti protiv nas.“
Ozna i Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) serijska su strijeljanja provodili prema direktivi „s vrha“ koja je glasila: „Neprijatelja ubijati bez suđenja dok revolucija još traje.“ I bliski Titov suradnik Svetozar Vukmanović Tempo u svojim je memoarima pisao da je „naš narodnooslobodilački rat bio nastavljanje politike Komunističke partije iz predratnog razdoblja“ i „da su oružana borba protiv okupatora i socijalistička revolucija bile dvije strane istog pitanja“.
Nije sporno, piše povjesničarka Grahek, da je u zarobljeničkoj koloni bilo krivaca za zločine počinjene u NDH i da se velik dio vlade NDH, uključujući poglavnika Antu Pavelića, spasio bijegom u inozemstvo. Manji dio predstavnika civilne i vojne vlasti u NDH bio je osuđen, no nikomu od zarobljenih u svibnju 1945. nije suđeno niti im je dokazana krivnja. Mnogi od tako stradalih, realnije procjene govore o 80–90 tisuća samo Hrvata, i danas se nalaze u brojnim pojedinačnim i masovnim grobištima diljem Slovenije i Hrvatske. Posmrtni ostaci mnogih žrtava već su iskopani i utvrđena je njihova nacionalna pripadnost, ali i nakon 80 godina oduzeto im je pravo na dostojno posljednje počivalište.
Neprijeporno je, zaključuje Martina Grahek Ravančić, da su se zločini na Bleiburgu i Križnom putu dogodili, no ni nakon 45 godina šutnje i 35 godina otvorenoga pisanja o njima nema niti historiografskoga niti javnoga konsenzusa o postojanju ili nepostojanju krivnje i odgovornosti za njih. Govor o zločinima nad protivnicima partizanskoga pokreta opterećen je ideologijama i svjetonazorima te tumačenjima koja počesto skreću u njihovo relativiziranje i opravdavanje, a masovnost i sustavnost počinjenih zločina jasno svjedoče da nije riječ samo o revanšizmu za zločine počinjene u NDH nego i o planiranom te bez suđenja provedenom obračunu s političkim neistomišljenicima.
VIDEO Milanović napokon stao pred kamere, govorio o vojnom roku i Plenkoviću: 'Koliko puta sam zvao...'
Likvidacije na Bleiburgu i Križnom putu, nakon završetka rata, definitivno su ratni zločin i to još ne kažnjeni!