Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Francuska na meti terorista

Pomirenje islamista i ideje Republike neće biti moguće

Foto: Reuters/PIXSELL
26.11.2015.
u 21:30

U doba Francuske revolucije muslimana u Francuskoj nije bilo, danas ih u njoj živi 5-6 milijuna i čine 10% stanovništva

U masovnome ubojstvu koje su u Parizu prošli tjedan počinili islamistički teroristi nalazi se, uza sve ostale paradokse modernoga vremena, i jedan svjetonazorski paradoks koji (naj)novije izdanje terorizma čini teško rješivim, ili, za sada, nerješivim: oni koji su ubijali, htjeli su umrijeti, a oni koje su oni ubijali, htjeli su živjeti! S današnjim terorizmom i teroristima događa se upravo ono što je u svoje vrijeme opisao Voltaire u svome čuvenom „Ogledu o snošljivosti“: “Kad fanatizam jednom zahvati mozak, bolest postaje neizlječiva“. Baš se takva psihološko-socijalna matrica izrazila tragično na poprištu drame koja je uzbudila javnost, najviše zapadnu, i digla na noge francusku državu. Pokazalo se još jednom da terorizam ima sto života i samo jedno lice koje ponosno šalje u smrt vlastitu djecu, ali i kukavički ubija tuđu. Kako je i zašto došlo do toga da zapadna civilizacija (o vrijednostima se radi, više negoli o vojnim ili političkim savezima) postane tako ranjiva, a islamski fundamentalizam sve žešći i nezasitniji? Kriva procjena je posrijedi, među ostalim pogreškama: dok se virus fanatizma oslobađao ispod ruševina diktatura i širio zarazu ekstremizma, glavni državni epidemiolozi, svi stručni i nestručni diplomatski konzilijumi na Zapadu, računali su koliko svrgnutih diktatora može stati u njihove demokratske mrtvačnice, a nisu razvijali stratešku misao o tome što se sve može (iz)roditi na ruševinama omraženih vojno-političkih režima.

U fenomenu islamskoga radikalizma, kako dokazuje Fethi Benslama, profesor sveučilišta Paris-Diderot, križaju se tri velike sastavnice: politika, povijest i klinika, ili prevedeno, nezadovoljstvo, frustracija i fanatizam, koje će još dugo ostati na poprištu razorenih društava, a ne samo uništenih država. Sa svih strana ulaze impulsi koji potiču islamski radikalizam: Europa stagnira, koleba se oko vlastitog identiteta i orijentacije, gubi monopol u svijetu; islamski svijet doživio je brutalne neuspjehe “arapskoga proljeća“ (osim u Tunisu), nove autoritarne režime (Egipat) ili kaos (Libija, Irak, Sirija); Francuska je, nakon američkog povlačenja iz Iraka i Afganistana, izbila u prvi plan protuislamističke borbe, ali sa slabim gospodarstvom, skupom državom i podijeljenim društvom, da bi lako (pod)nosila takav ekskluzivan teret; mladi su ljudi najveće žrtve svih mogućih kriza, a muslimanska mladež počinje vjerovati u propagandne trikove da je žrtva zbog svoje vjere, pa se sve više zatvara u ježeve komunitarizma i radikalnog islamstva, i puca s time gdje stigne.

Islamističkoj indoktrinaciji otvorena su tako sva vrata, osobito među mladima koje je najlakše modelirati za potrebe ostvarivanja neostvarenih ideala starijih. Među 3100 francuskih muslimana koje policija vodi kao radikale, dvije trećine su – piše prof. Benslama u svježoj knjizi „Rat osobnosti u islamu“ – mlađe od 25 godina, a jedna četvrtina maloljetnici. U toj dobi postoji „lakomost za idealima“ i “bolna potreba za identitetom“, što džihadističku ponudu s “apsolutnim idealom“ čini prihvatljivom na oskudnom tržištu političkih ideja. Njihovo samožrtvovanje za njih nije samoubojstvo nego “transfer prema besmrtnosti“: kad aktivira bombu oko pojasa, musliman-fanatik pogiba u vjeri da je samo prividno mrtav, a da stvarno ostaje živjeti, i to beskonačno. Veliki francuski pisac alžirskoga porijekla Albert Camus je napisao: “Od časa kad se religija uvodi u politiku, nasilje postaje posvećeno“!

Religija u podstanarstvu

Rađa (li) se tako pred našim očima nadmusliman u liku “mučenika“ koji hoće dokazati da je veći musliman od drugih (muslimana) tako što se žrtvuje za svetu stvar“. Islamizam kao obrana islama na dugu stazu nema izgleda, uvjerava njegov dobar poznavatelj Fethi Benslama, zato što “pati od autoimune bolesti“ pa “sam ruši ono što želi spasiti“. Drugi arapski intelektualac, alžirski pisac Kamel Daoud (i sam na meti džihadista), uvjeren je također da islam nema budućnost ako se ne reformira. Reformske ideje spotiču se na probleme povijesnoga zakašnjenja islamske vjere da se useli u kuću „starije kćeri crkve“. Islam je, naime, posljednji i posebni slučaj na religijskoj sceni Francuske, utoliko teži što svoje mjesto pod suncem traži s hipotekama radikalne vjere koja u laičkoj državi izaziva sumnje. Razumljivo je što islam, kao jedna od velikih religija, ne pristaje na podstanarstvo; ni francuska ga država ne želi zadržavati u podstanarskom statusu. Gdje je, onda, problem? U tome što islam nije postojao u Francuskoj kad se stvarala moderna francuska država. Kalupi koji su tada stvoreni za sve vjere i religije, pretijesni su za mjere koje radikalniji dio islamskih vjernika prakticira u drugim, nelaičkim državama a koje za sebe traži i u Francuskoj.

Islam je teško pomiriti s Francuskom revolucijom (1789.) i s njezinim temeljnim izvedenicama, s Republikom, kao rodnim mjestom francuske moderne države, i s građaninom, kao nosivim stupom Republike. U Republici, “jednoj i nedjeljivoj“, izražena je zajednička pripadnost svih pojedinaca i skupina, u njoj nema mjesta za posebnosti koje bi je dijelile, ugrožavale ili cijepale; u građaninu se izražava jednakost i ravnopravnost svih ljudi, i ne ostavlja potrebe za drugim izdvajanjima i podjelama. Muslimana nije bilo u Francuskoj u doba revolucije; danas u Francuskoj živi 5-6 milijuna muslimana (10 posto stanovništva); je li na njima da se približe Republici, umjesto da očekuju da se Republika približi njima? Zastupnici republikanskih vrijednosti i na lijevoj i na desnoj političkoj hemisferi imaju razrađeni odgovor na pitanje: Što Republika traži od islama? “Da Kuran ne bude uputa za život u društvu, nego vodič za duhovni život pojedinca. Da muslimani, kao i svi drugi vjernici, napuste svoju religiju na pragu zajedničke kuće – škole, gradske uprave, vojarne, bolnice“. Nitko nema potrebu ni pravo da se izdvaja i ističe svoju razliku, bilo da djevojke nose maramu na glavi, žene burkom pokrivaju cijelo lice a muškarci mnogoženstvom uživaju prava koja drugi nemaju!

Islam je još teže pomiriti s laičkom državom, kakva je poslije stoljeća oštre borbe između “snaga katolicizma“ i pristaša Republike, zakonski uspostavljena 1905. godine, kao sasvim specifični francuski proizvod za zaštitu slobode savjesti i neometanog izražavanja vjere, ali i odvajanja vjerske i političke vlasti, razdvajanje privatne i javne sfere. Katolički dnevnik “La croix“ izašao je tada s naslovnicom “Dan žalosti“ a sto godina kasnije brani laički model odnosa Države i Crkve, plašeći se novog udara na katoličanstvo. Jednim (zakonskim) potezom, koji je, inače, dugo pripremala, tadašnja vladajuća ljevica oduzela je Crkvi političku moć, ali i veliki dio materijalne imovine s kojom je dotad raspolagala (materijalno je više izgubila nego aristokracija). Sve religije su zakonski izjednačene, slobodne i ravnopravne, ali Država ne financira i ne plaća nijednu. Sva dobra s kojima je većinska Katolička crkva dotad raspolagala (oko 100.000 zgrada, gotovo polovica kao spomenici kulture) prešla su jednim zakonom u vlasništvo države, svećenstvo je ostalo bez osiguranih prihoda, vjeronauk je isključen iz škola... Došlo je, dakle, do radikalnoga odvajanja Države i Crkve.

Potomci u rascijepu

U stoljeću laicizma (ni u jednom europskome jeziku ne postoji odgovarajuća riječ) Crkva i Država naučile su živjeti jedna pored druge, i jedna s drugom, a da nitko nikome ne smeta: konzumirale su „razvod braka“, kako je u prvo vrijeme opisana dioba dviju vlasti/sfera, pa se ne svađaju ni oko imovine (sve sagrađeno prije 1905. izdržava država), ni oko djece (svakome njegova). Politička je desnica prije sto godina bila spremna na novu revoluciju, da zaštiti Crkvu, a danas njezini čelnici (Gerard Larcher, predsjednik Senata) brane laicizam kao četvrti stup moderne francuske države – poslije slobode, bratstva i jednakosti. Tako je i s drugim tradicionalnim religijama (židovstvom, prije svih). Islam je u Francuskoj nova religija, ona se širila u vrijeme kad je francuska država napuštala kolonijalno carstvo, pa je dio muslimanskog stanovništva ostao u metropoli, a značajan broj (svakako, više milijuna) muslimana iz novih država (Maroko, Alžir, Tunis) za “30 zlatnih godina“ doselio se u Francusku. Prije jednog stoljeća, u Francuskoj nije postojala nijedna džamija; sredinom stoljeća bilo je stotinjak različitih “mjesta za molitvu“, a danas ih je više od 2000.

Za muslimane je to još uvijek premalo, za nacionalističku krajnju desnicu previše, žuto ili crveno svjetlo koje signalizira da je došlo do “džamizacije“ Francuske. Djeca pridošlih muslimana, u drugoj ili trećoj generaciji, nose se s težim problemima od očeva, koji su bili sretni da imaju posao i da mogu prehraniti obitelj; s nekonkurentnim gospodarstvom i podijeljenim društvom, sve većim siromaštvom i rastućim depresivnim raspoloženjima, potomci sami dolaze u rascijep, u dvojbu oko identiteta i pripadnosti Francuskoj. Veliki se broj i dalje dobro plasira u uglednim profesijama liječnika, odvjetnika, inženjera, profesora, novinara, i nema problema s integracijom: oni su Francuzi, kao što je Francuz i svaki Hrvat koji je odlučio živjeti i raditi u Francuskoj, s francuskim državljanstvom: oni su građani Francuske, a nacionalnost i vjeru mogu slobodno izražavati u nepolitičkoj zoni.

Jedan dio muslimanske mladeži, nastanjen u predgrađima iz kojih su se povukle Katolička crkva i Komunistička partija, pristaje služiti kao topovska hrana radikalnoga islamizma koji slijedi proklamirani cilj – restauraciju teološkog suvereniteta, kako su ga prije Al-Qa’ide i ISIL-a postavila Muslimanska braća, nezadovoljni proglašenjem prve laičke države u jednoj zemlji islama (Turska). Razumljivo je da im laička Francuska može biti samo prepreka u ostvarivanju takvoga cilja. Stvara se drama, ne samo pojedinačna: djeci rođenoj i (ne)školovanoj u Francuskoj, s dodatkom iskustva iz rata ili s poligona iz Sirije i Iraka, nije teško dignuti ruku na Francusku i na Francuze. Nekadašnji suborac Che Guevare a danas istaknuti intelektualac (pisac i filozof), uspoređuje svoju revolucionarnu mladost s mladim džihadistima da bi pokazao kakav se civilizacijski pad događa s islamistima: “Mi smo išli prema ljudima, oni idu prema nebu. Mi smo tražili budućnost, oni traže prošlost. Kod nas je kucao život, kod njih kuca smrt“.Mogu li u francuski muslimani slijediti put od žestokog antirepublikanizma prema uvjerenom republikanizmu, koji su prošli katolici? Ne ostaje puno mogućnosti, i sa svakim svirepim zločinom izbor je sve teži: ili sporazumijevanje ili “mir groblja“? Povjesničar Michel Winnock je uvjeren da će se i s pripadnicima islamske vjere pronaći ravnoteža između laičkih ideala i korisnoga prilagođavanja, kako bi se i oni u Republici mogli osjećati kao kod sebe. Uvjeti se ne mijenjaju sa svakim atentatom: od njih se očekuje da prihvate Republiku kao mjesto zajedničkoga života. Kad ga ispune, muslimani će moći čitati Voltairea i Muhameda, i biti javno Francuzi a privatno muslimani

>> Sve članice EU pružit će potporu operacijama Francuske u Siriji

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije