Politički položaji nisu ništa drugo nego oblik socijalne pomoći za one koji ne znaju ništa drugo raditi – davni je aforizam beogradskog novinara i humorista Duška Radovića, koji zapravo uopće nije humorističan. Loše vodstvo obilježavalo je Jugoslaviju, a od njega trpe i uspješnije države od Hrvatske. Kolika je kriza političkog liderstva nehotice se otkrilo ovih dana dok smo pratili izbor pape. Dotad slabo poznati peruanski biskup stupio je na svjetsku pozornicu kao čovjek vrhunskog formata: diploma iz matematike i doktorat iz prava, poliglot i organizator, dobar govornik i srdačan sugovornik, okretan i u diplomaciji i u pomaganju siromašnima, i još k tome lijepo pjeva! I svi recentni pape bili su prvoklasnog formata – pune stadione, pišu knjige, govore jezike, osobno su skromni, snalaze se i u međunarodnim pregovorima i u posjetima zatvorima i izbjegličkim kampovima, imaju osjećaj i za moral i za socijalnu pravdu. Gdje bismo mogli naći takvog političkog vođu, ne samo u Hrvatskoj nego i šire? Churchill je dobro pisao, Masaryk je bio filozof, Adenauer je imao neke više ciljeve, a da ih i zbrojimo, dobili bismo tek prosječnog pontifexa. Nikakvo čudo da se u malom bazenu naše zemlje ne može naći takvih kapaciteta, što izravno utječe na izlaznost, koja je u Zagrebu još slabija nego na prošlim lokalnim izborima.

Stanovništvo je ravnodušno na izbore jer vidi da političari, u najvećoj mjeri, rade u osobnom interesu ili kao dug interesnim skupinama koje su im pomogle u političkom napredovanju. Također, stanovništvu se gadi kada vidi da određeni političari svjetonazorski ne pripadaju pojedinim političkim opcijama, međutim procjenili su gdje će lakše napuniti novčanik. Dodatno, u manjim sredinama se na izborina kandidiraju nezaposlene ili osobe bez iskustva i to im je način zaposlenja. Molim Vas lijepo kako netko takav može voditi bilo koji oblik lokalne zajednice. Zar se nebi trebao kandidirati onaj tko bi svoje znanje i iskustvo trebao dati u interesu zajednice u kojoj živi