Ako ste iole aktivni na društvenim mrežama, brzo ćete steći dojam da Hrvatska nikad nije bila podjeljenija. Koncert na Hipodromu više se ne čita samo kao glazbeni događaj, već kao simbolička prijelomna točka i politički lakmus: tko je "naš", tko je "njihov", tko "voli Hrvatsku", tko je "mrzi". Tu počinje stari sport: ne priča se o stvarnosti, već o pripadnosti. Zato ova priča i ne živi od plaća, stanova i učinkovitosti preskupog aparata, nego od ostrašćenosti i mitova. U tom košmaru onaj "drugi" mora biti loš, prijeteći i karikaturalan, jer bez njega nema mobilizacije ni brze, jeftine kohezije. Društvo se pretvara u crno-bijeli plakat, a nijansa postaje sumnjiva roba.
Mediji podgrijavaju najgori antihrvatski otpad. Činjenica.