Rat je dolina smrti, riječima umirovljenog generala Ante Gotovine, koji nije uspio suspregnuti suze tijekom veličanstvenoga vojnog mimohoda u Zagrebu u povodu obilježavanja 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. Jer nitko bolje od njega i njegovih suboraca ne zna da je Domovinski rat bio neželjen, ali neizbježan, da je bio svjesni odabir tadašnjih srpskih lidera, koji su na svojoj strani imali saveznu i navodno neutralnu JNA.
Hrvatski politički i vojni vrh bio je prisiljen krenuti u četiri godine dug i iscrpljujuć rat za slobodu, koji je počeo krvavim Uskrsom 1991., a završio Olujom u kolovozu 1995. te pobjedničkim angažmanom Hrvatske vojske u BiH u akcijama koje su trajale do 15. listopada 1995., kada su hrvatske snage stigle na 23 kilometra do Banje Luke.
Uoči Oluje, trećina teritorija bila je okupirana, a s njega 600 tisuća Hrvata i nesrba prognano i smješteno u sigurnijim dijelovima Hrvatske. Ali industrija je počela proizvoditi vlastito naoružanje, sve do bespilotnih letjelica, koje su tada bile tehnološko čudo. I unatoč svim negativnim "inputima", Hrvatska vojska relativno je brzo stasala u jaku, dobro naoružanu i uvježbanu te organiziranu vojnu silu. Rat je mogao trajati i godinu dana kraće jer je hrvatski državni i vojni vrh još u jesen 1994. procijenio kako je HV dosegnuo potpunu operativnu sposobnost za oslobađanje okupiranih dijelova zemlje.
No, u Oluju se tada nije krenulo zato što Hrvatska nije mogla već tada dobiti zeleno svjetlo za konačnu vojno-oslobodilačku operaciju. Međunarodna zajednica bila je podijeljena, najvažniji čimbenik, SAD, pokazivao je najviše razumijevanja za vojno rješenje, no europske države nisu željele čuti za takvu opciju. No, zaokret se dogodio ubrzo, zbog bojazni da će Ratko Mladić, nakon strašnog pokolja u Srebrenici, identičan scenarij ponoviti u Bihaću, ovoga puta nad 40 tisuća duša.
Oluja je otpočela u zoru 4. kolovoza 1995., zajedništvom Hrvatske vojske i Specijalne policije, snažnom topničkom i raketnom paljbom po srpskim položajima na 630 kilometara dugoj bojišnici, najdužoj u Europi od završetka Drugoga svjetskog rata. Usporedbe radi, bojišnica u Ardenima, središtu njemačke ofenzive, bila je pet puta kraća.
Odlučnost, moral i spremnost bili su, prema riječima umirovljenog generala Marijana Marekovića, na takvoj razini da je nakon operacije Bljesak vojsku trebalo "držati na lancu" da odmah ne krene u Oluju. Visoka motiviranost dade se iščitati i iz podataka o mobilizaciji pričuvnog sastava: odazvalo se 72 posto od ukupnog broja upućenih poziva ili 99 posto od plana popune borbenog stroja. Hrvatska je vojska ostvarila ono što je u modernim ratovima nezamislivo, u čemu nije uspjela ni jedna vojska od Drugoga svjetskog rata: u operaciji Bljesak zarobila je brigadu, a u operaciji Oluja predao im se korpus.
U samo 84 sata vojno-redarstvene operacije Oluja, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200.000 hrvatskih vojnika, oslobođeno je više od 10.000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja. Bila je to, u taktičkom i strateškom smislu, vojna operacija koju će zahvaljujući njezinoj originalnosti i uspješnosti izučavati brojni vojni analitičari i vojne škole. Nažalost, u borbenim su djelovanjima poginula 243 hrvatska vojnika i policajca, a više od tisuću ih je ranjeno.
Olujom je okončana i srpska opsada Bihaća, koja je trajala 1201 dan. Omogućila je u rujnu i listopadu 1995. nastavak napadnih operacija HV-a, HVO-a i Armije BiH: Maestral i Južni potez koje su, pod pritiskom međunarodne zajednice, u konačnici rezultirale sklapanjem Daytonskog sporazuma 21. studenog 1995. (potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. godine).
Uz činjenicu da je u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, uz hrvatski, stradao i srpski narod, čija se tragedija očituje u napuštanju svojih domova uoči i tijekom Oluje, ne smije se zanemariti ni činjenicu da je za tu tragediju, odnosno za rat u Hrvatskoj (i BiH) odgovorno srpsko vodstvo. Naposljetku, Oluja je simbolički okončana tek u studenome 2012., kada su se generali Ante Gotovina i Mladen Markač iz haaških ćelija vratili kući, a protiv Hrvatske je odbačena teza o udruženom zločinačkom pothvatu.
Vojno-redarstvena operacija Oluja bila je presudna točka Domovinskog rata i ključni događaj u modernoj hrvatskoj povijesti. Njena uspješna provedba nije bila slučajnost, već rezultat temeljite pripreme, strateškog promišljanja i pravodobnog prepoznavanja povoljnih geostrateških okolnosti. Politički opravdana, etički čista i vojnički briljantna pobjeda. Oluja nije bila samo pobjeda na bojištu već i potvrda sposobnosti Hrvatske da samostalno oblikuje sigurnosnu arhitekturu vlastitog prostora.
Obveza je cijele generacije da, posebice putem obrazovnog sustava i činjenica o ratnim 1990-ima, djeci prenesu i objasne zašto pripadnici pobjedničkih hrvatskih snaga s ponosom govore o Oluji kao kruni Domovinskog rata i kraljici svih hrvatskih pobjeda, a o Domovinskom ratu kao najsjajnijem razdoblju hrvatske povijesti.
Otvori KEKS Pay
