Kada dio političara i drugih javnih osoba, pozivajući se na Ustav, ističe da su uz Domovinski rat temelji državne suverenosti uspostavljeni samo u razdoblju Drugog svjetskog rata odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)... ispada da hrvatska povijest teče tek od ZAVNOH-a. No, u preambuli Ustava s razlogom piše i ovo: "Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnog zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću; u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću; u Kraljevstvu Hrvata u X. stoljeću; u održanju hrvatskog državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji; u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskog sabora 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije..."
Dakle, i prema Ustavu državna suverenost duboko je ukorijenjena u svim spomenutim događajima, a nije izniknula niotkuda tek u komunističkoj ili socijalističkoj Jugoslaviji. Nedavno objavljena monumentalna knjiga akademika Anđelka Akrapa "Stanovništvo u Hrvatskoj kroz stoljeća" u izdanju Matice hrvatske u vremenu površnosti, u kojem su argumenti sve manje važni, kritičko je povijesno-demografsko djelo koje ne rasvjetljava samo posljedice koje su na hrvatsko stanovništvo ostavili ratovi i tuđa vlast nego posredno, ali jasno, pokazuje i da se odgovorna nacionalna politika ne može voditi samo za sadašnjost ako se iz vida gubi prošlost radi budućnosti. I država je kao i čovjek satkana od vlastite cjelokupne prošlosti, ne samo bliže, i ako ne uči iz svojih pogrešaka, nema budućnosti. Akrapovo analitično djelo, na kojem je radio desetljeće, na 765 stranica s impresivnim brojem podataka, grafova, tablica i relevantnih izvora objašnjava složenost demografskog sloma, ali i gospodarskog zaostajanja Hrvatske u odnosu na zapadne europske zemlje, koje je počelo u 15. stoljeću...
U prvom članku Večernji list prije promocije knjige u svibnju izdvaja dijelove koji obuhvaćaju ključna razdoblja i čimbenike koji su od 15. stoljeća do danas bitno utjecali na stanovništvo u Hrvatskoj, a u drugom ćemo prenijeti najvažnije dijelove o migracijama različitih etničkih skupina, ne samo doseljenih Hrvata, od Dalmacije, Istre do Slavonije, i onih iz Hrvatske, kao i o narodnosnom sastavu Hrvatske od kraja 19. stoljeća do danas. Mnoge koji slabo poznaju povijest, a sebe smatraju "pravim Hrvatima" ti bi podaci mogli iznenaditi.
Akrap podsjeća da od 1102., kada Hrvatsko Kraljevstvo ulazi u hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu s krunidbom Kolomana Arpadovića, završava razdoblje vladanja narodnih vladara. "Tako započinje gotovo devetstoljetno razdoblje u kojem će hrvatske povijesne zemlje biti u različitim političkim zajednicama... Čitavo to vrijeme centar političke pa onda i gospodarske moći bio je izvan hrvatskih zemalja, što je vrlo važan ograničavajući općerazvojni čimbenik, ma koliko hrvatske zemlje imale veće ili manje autonomije unutar političkih zajednica u kojima su bile. Autonomija je bila prividna i onda kad je naglašavana."
Prema procjenama, na današnjem hrvatskom državnom teritoriju od 1100. do 1500. porastao je, navodi, broj stanovnika s oko 400 tisuća na oko milijun. U 15. stoljeću Hrvatska i Slavonija bile su pod ugarsko-hrvatskim vladarima, Dalmacija pod Venecijom, Istra podijeljena između Venecije i Habsburgovaca. Jedino je Dubrovačka Republika ostala samostalna.
"U doosmanskom razdoblju na prostoru Like, Krbave i Gacke grade se brojni sakralni objekti i samostani različitih katoličkih redova, što upućuje na dobru naseljenost. Komune na obali, od Zadra do Splita, od druge polovice 14. i početkom 15. stoljeća na vrhuncu su društvenog i gospodarskog razvoja. Od 11. do 15. stoljeća i na teritoriju unutrašnje Dalmacije grade se brojne crkve i samostani i zadužbine vladara i dostojanstvenika. Hrvatske zemlje do početka 15. stoljeća, s vremenskim pomakom, slijede ključne procese ekonomskog i društvenog rasta na europskom Zapadu..."
Na području današnje Hrvatske do kraja 15. stoljeća rast broja stanovnika prati i gospodarski napredak. "Nakon što je europski Zapad krajem 13. stoljeća upao u krizno gospodarsko i populacijsko razdoblje (glad zbog oskudice žita i epidemija Velike kuge), negdje od sredine 15. stoljeća počinje njegov postupni oporavak... Ali upravo kad je na Zapadu počeo postupni oporavak, na prostoru hrvatskih zemalja i okruženja započinju nepovoljni politički, ekonomski i društveni procesi. Napose valja istaknuti u više od dva stoljeća drastičan pad stanovnika. Kad je Hrvatska počela aktivnije sudjelovati u izgradnji europske kulture, suočila se s osmanskim prodorima. Tako su Hrvati morali braniti "tu zapadnu kulturu umjesto da sudjeluju u njezinoj izgradnji", piše Akrap.
Nakon višestoljetnog porasta broja stanovnika na ozemlju hrvatskih zemalja, od polovice 15. stoljeća uslijedilo je, navodi, opće nazadovanje koje je trajalo gotovo dva i pol stoljeća, praćeno velikim padom broja stanovnika. Poslije zaposjedanja Bosne do 1500. glavni su osmanski prodori usmjereni prema Slavoniji i osobito prema srednjovjekovnoj Hrvatskoj, a nakon mletačko-osmanskog rata 1499. – 1502., pustošenjem je zahvaćeno i neposredno zaleđe gradova na istočnojadranskoj obali. Ratovi i osvajanja onovremenih imperijalnih sila na hrvatskom prostoru glavni su čimbenik pada broja stanovnika i gospodarskog nazadovanja. Nakon osmanskog zaposjedanja Bosne, uslijedila je prva seoba hrvatskih starosjedilaca iz srednje, zapadne i posavske Bosne u manjim skupinama prema Hrvatskoj, a krajem 15. st. i početkom 16. st., nakon borbi oko Jajačke banovine, dolaze migranti u većim skupinama i naseljavaju se na područje Hrvatske, navodi Akrap. U 70-im godinama 15. stoljeća osmanske provale opustošile su gotovo sva vlastelinstva u Slavoniji i Hrvatskoj, na što su se nadovezali i unutarnji problemi – kriza ugarskog feudalnog sustava. Pljačkom i pustošenjem Osmanlija osobito je pogođena Lika 1514. kad su martolozi – osmanski četnici, pretežno kršćani s redovitom osmanskom vojskom opustošili i popalili svu Liku i Krbavu. Pustošeći pohodi su se ponavljali iz godine u godinu, pa su i najmoćniji velikaši – Karlovići Krbavski – spali na "prosjački štap".
Pustošenje Like ostavilo je trajne posljedice: "S osmanskim osvajanjem zbile su se temeljite populacijske, društvene i gospodarske promjene, prekinut je kontinuitet razvoja i područje današnje Like od tada gotovo trajno zaostaje u razvoju. Pred osmanskim je osvajanjima veliki dio stanovništva iselio, dio je islamiziran, a kolonizirano je dosta novog stanovništva", piše Akrap. Nikad nije bilo za očekivati da će stranci voditi računa o interesu Hrvatske u kakvoj god uniji bila.
"Sile koje su gospodarile hrvatskim teritorijem angažirale su se jače u protuosmanskoj obrani tek kad su hrvatske zemlje bile svedene na 'ostatke ostataka' te gospodarski i populacijski opustošene", piše Akrap. Nakon 1533., kad su hrvatske zemlje u odnosu na stanje do 1512., teritorijalno smanjenje na manje od trećine, troškove obrane financiraju nutarnjoaustrijske zemlje, ali zbog svojih interesa jer: "Na slobodnom teritoriju Hrvatske i Slavonije organizirana je 'tampon-zona' koja ratište zadržava izvan nutarnjoaustrijskih teritorija i ujedno štiti Zapad od osmanskih osvajanja... Hrvatske su zemlje postale višestoljetno granično područje što se očitovalo padom broja stanovnika i gospodarskim nazadovanjem... Snažna depopulacija, gospodarsko nazadovanje, prisilna migracija, kako unutar današnjeg teritorija Hrvatske tako i prema srednjoj Europi, kolonizacije i izmjena stanovništva s jačim ili slabijim intenzitetom obilježavaju povijest hrvatskih zemalja od druge polovice 15. do prve četvrtine 18. stoljeća."
Akrap ističe da je, prema procjeni demografa prof. dr. sc. Jakova Gele, na današnjem prostoru Hrvatske 1500. živjelo 1,010.000 stanovnika, a 1700. je bilo svega 644.500 stanovnika! Citirajući relevantne domaće i strane izvore, Akrap navodi da je u svim europskim zemljama od 1500. do 1700. zabilježen porast broja stanovnika dok je na današnjem hrvatskom državnom teritoriju broj stanovnika smanjen za 36,2%. U Mađarskoj je broj stanovnika porastao za 20% (s 1,25 milijuna na 1,5 milijun) u Austriji za 25% (s 2 milijuna na 2,5 milijuna), u Francuskoj za 43,1% (s 15 na 21,5 milijuna), u Njemačkoj za 25% (s 12 na 15 milijuna), u Italiji za 26,7% (s 10,5 na 13,3 milijuna). Od 1500. do 1700. Austrija, Francuska i sve skandinavske zemlje povećavaju BDP po stanovniku: Austrija za 40%, Francuska za 36%, Engleska za 75%, Danska za 41%...
Od svih europskih zemalja za koje su raspoloživi podaci jedino Hrvatska gospodarski nazaduje. Nakon 1820. započinje postupni rast hrvatskog gospodarstva, ali zaostajanje u odnosu na zemlje Zapadne Europe se nastavlja. Hrvatska u ratovima od 1500. do 1700. nije izgubila samo veliki broj stanovnika već i domaće aristokratske elite koje su trebale biti nositelji promjena. Po velikom padu broja stanovnika između 1500. i 1700. ističe se Dalmacija u kojoj samo uski priobalni pojas i otoci nisu bili pod osmanskom vlašću. Na području Dalmacije i Dubrovačke Republike broj stanovnika je smanjen za više od 50%, navodi Akrap, na prostoru Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine za oko četvrtinu. Habsburgovci su gospodarski Vojnu krajinu, koju su naselili Vlasima, osnovanu s ciljem da im osigura obilje vojnika gotovo izolirali od ostatka Hrvatske. U razdoblju od 1500. do 1700. jedino je Istra, piše, imala porast broja stanovnika za oko petinu zbog kolonizacije novog stanovništva.
"Najveća izmjena stanovništva između današnjeg područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u relativno kratkom vremenu, zbila se u zadnjim desetljećima 17. i početkom 18 stoljeća... Možemo procijeniti da je od ukupnog broja stanovnika zatečenog 1700. godine na prostoru Hrvatske barem oko 30% useljenika iz BiH", piše Akrap. Da nije bilo tog useljavanja od 1500. do 1700. iz BiH, broj stanovnika Hrvatske bio bi manji od 644.500. Da je Hrvatska imala relativni porast stanovništva kao i druge europske zemlje na njezinu današnjem prostoru, 1700. bilo bi, procjenjuje, najmanje oko milijun stanovnika više.
"Najintenzivnija iseljavanja i odvođenje u sužanjstvo dogodili su se od polovice 15. do kraja 16. stoljeća, pri čemu se ne može zanemariti ni vrlo velika migracija povezana s osmanskim teritorijalnim gubitcima od druge polovice 17. stoljeća do prvih desetljeća 18. stoljeća. Procjenjujemo da je od oko 1450. do oko 1600. s hrvatskog društvenog prostora iselilo oko 500 tisuća osoba: oko 100 tisuća u Gradišće i Moravsku (Češka i Slovačka), oko 100 tisuća na prostor Kranjske, Štajerske, Koruške, odnosno u Austrijske zemlje i Donjoaustrijske pokrajine; oko 300 tisuća u Italiju... Vrednovanjem raspoloživih podataka o osobama odvedenima u sužanjstvo tijekom razmatranog razdoblja s velikom rezervom procjenjujemo da je s današnjeg hrvatskog državnog prostora odvedeno između 250 i 300 tisuća osoba...
Na malom dijelu europskog prostora, koji je danas hrvatski državni teritorij, od druge polovice 15. stoljeća do prvih desetljeća 18. stoljeća zbog sukoba, odnosno zbog ratova i s njima povezanih nepovoljnih pojava triju velikih imperijalnih sila – Osmanskog Carstva, Mletačke Republike i Habsburške Monarhije – dogodili su se veliki demografski gubici. Politika osvajanja, pomicanja granica i vladanja velikih imperijalnih sila na hrvatskom društvenom prostoru ostavila je u nasljeđe izvorišta novih ratnih sukoba koji su se protegnuli do kraja 20. stoljeća", sažima Akrap posljedice tuđinske vlasti za Hrvatsku. Od sredine 15. stoljeća do prvih desetljeća 18. stoljeća došlo je do promjene etničke, socio-ekonomske i kulturne strukture stanovništva. Na nekim je područjima izbrisana kulturna baština.
Nakon osmanskog povlačenja te austrijskog i mletačkog zaposjedanja tih prostora potaknuti su, piše, novi prerazmještaji stanovništva i njegova velika izmjena. Kada su Osmanlije krajem 17. st. izgubile vlast nad ovim teritorijem, austrijske vlasti su na opustjela i opustošena područja počele doseljavati novo stanovništvo – Nijemce, Mađare, Čehe, Poljake, Rusine, Ukrajince, pa i Talijane.
"Protjerivanjem Osmanlija promijenila se samo tuđinska vlast. Habsburzi i Mlečani koji su i dalje gospodarili Hrvatskom nisu nadomjestili manjak socijalnog kapitala bitan za razvoj. Može se učiniti neodmjerenim ili grubim, ali uz određene ograde može se sažeti da su Habsburzi hrvatske zemlje smatrali svojim 'feudom'. Njihova izravna i neizravna politika vladanja u hrvatskim zemljama prije svega je vodila računa o vlastitim interesima... Očit primjer je Vojna krajina koju su Habsburzi podredili svojim interesima i u sklopu toga oblikovali i ostavili etničke napetosti za duga vremena iza njih. Samo se prisjetimo višestoljetne i mahom neuspješne političke borbe s Habsburzima hrvatskih političkih i intelektualnih elita oko sjedinjenja hrvatskih zemalja. Mlečani su u Dalmaciji smišljeno produbljivali napetosti između društvenih struktura u priobalju i onih 'iza brda' ", piše Akrap. Negativne predodžbe o stanovnicima u Zaobalju zamah dobivaju izlaskom putopisa Alberta Fortisa "Put po Dalmaciji", objavljenog u Veneciji 1744.
"Stavi li se njegovo djelo u kontekst imperijalne mletačke politike, ono nije dobronamjerno. Fortis unutrašnju Dalmaciju promatra kao barbarsku, otuđenu 'mletačku provinciju' čiji narod Mlečani trebaju civilizirati", piše Akrap. Žalosno je da se tom proračunatom mletačkom polarizacijom i dan-danas neki domaći Hrvati koriste u javnosti.
Hrvatske zemlje od početka 18. stoljeća bilježe postupan porast stanovnika, navodi Akrap, iako su ga i dalje usporavale gladi, epidemije i povremeni ratovi. Hrvatska je od 1700. do 1820. unutar cjelokupnog analiziranog razdoblja (1500. – 2024.) bila u europskom vrhu prema porastu broja stanovnika (176%). Od druge polovice 19. stoljeća porast stanovnika usporava. Hrvatska je 1880. imala ukupno 2,5 milijuna stanovnika, i to Dalmacija s Dubrovačkom Republikom 432.284, Hrvatska i Slavonija s Vojnom krajinom 1,895.369, a Istra 178.575 stanovnika. Cijela Vojna krajina, koja prelazi današnje hrvatske granice, prema podacima iz 1850., imala je 958.877 stanovnika, među kojima je bilo Hrvata 480.494 (50,11%), Srba 310.964 (32,43%), Rumunja 113.723 (11,86%), Nijemaca 37.875 (3,95%), Slovaka 8822 (0,92%). Akrap piše da su i danas prepoznatljivi tragovi duge vladavine Habsburgovaca u Vojnoj krajini jer je to područje i dalje siromašnije od ostatka zemlje.
Iako se u drugoj polovici 19. stoljeća poboljšava zdravstvena zaštita, povećava poljoprivredna proizvodnja, te iščezavaju epidemije i gladi, od sredine 19. stoljeća oblikuju se uvjeti za još jedan veliki iseljenički val. Od posljednjih desetljeća 19. stoljeća u Hrvatskoj do Prvog svjetskog rata s današnjeg prostora Hrvatske u prekomorske zemlje iselilo je, navodi, oko 500 tisuća osoba. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije Hrvatska je združena u multinacionalnu državu ostavši bez Istre, Zadra i nekoliko velikih otoka. Dogovorom u Rapallu 1920. između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Italiji je pripala cijela Istra, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža, Zadar s okolicom, a 1924. dobila je i Rijeku s bližom okolicom. Različiti politički interesi između Srba i drugih naroda razlog su nestabilnosti Jugoslavije od početka zajedničke države što je bio i umnogome razlog raspada i prve i druge Jugoslavije, piše Akrap.
Ulaskom u novu državu i slomom Habsburške Monarhije iz hrvatskih krajeva u matične države iselilo je, navodi, 100 tisuća osoba koje su službom bile vezane za nestalu državu. Iseljavanje se nastavlja i između dva svjetska rata, ali nije bilo veliko kao do Prvog svjetskog rata. Slomom fašističke Italije iz Istre i drugih hrvatskih teritorija iseljavaju Talijani, ali i nezanemariv broj Hrvata. S hrvatskog državnog teritorija protjerano je više od 90 tisuća Nijemaca. Nakon Drugog svjetskog rata postupnost demografskih promjena, piše Akrap, narušila je: agrarna kolonizacija od 1945. do 1948. (Iz Hrvatske se oko 53.000 osoba odselilo u Vojvodinu, među njima 43.000 Srba, odnosno mladih obitelji), proces deagrarizacije i deruralizacije, odlazak na "privremeni" rad u inozemstvo u 1960-ima, Domovinski rat, iseljavanje u 1990-ima, iseljavanje iz Hrvatske od 2008., osobito izraženo od 2013., ulaskom Hrvatske u EU.
Oni kojima je bilo dobro u bivšoj Jugoslaviji danas zanemaruju ne samo to da se živjelo u totalitarnom sustavu već i negativne posljedice deagrarizacije i koncentracije razvoja uglavnom u samo četiri velika grada. Akrap u knjizi, citirajući poznatog sociologa Josipa Županova, podsjeća da je tijekom "druge" hrvatske modernizacije od završetka Drugog svjetskog rata do tranzicijskog razdoblja u 1990-ima industrijski sektor središnji sektor gospodarstva, što će posljedično i ciljano dovesti do velikog pada broja stanovnika u selima i napuštanja poljoprivrede. Prema procjeni Županova, na kraju Drugog svjetskog rata na selu je živjelo 80% stanovništva.
"Političko-institucionalna, ideološka definicija smatrala je seljačko gospodarstvo nesocijalističkim elementom, te se odmah nakon rata prišlo masovnoj kolektivizaciji. Iako se ubrzo odustalo od kolektivizacije, nije se promijenila politika prema selu i seljaštvu. Različitim gospodarskim i političkim mjerama potaknut je masovni egzodus sa sela... Samo jedan primjer dovoljno pokazuje odnos prema seoskom gospodarstvu: sve do polovice 1960-ih seljak nije smio imati traktor ili neki drugi suvremeni poljoprivredni stroj", piše Akrap. Tek od druge polovice 60-ih seljak je mogao je kupiti traktor, ali samo polovni. Manji i srednji gradovi nisu mogli iz svoga gravitacijskog područja prihvatiti brojno stanovništvo koje je napuštalo poljoprivredu, navodi, jer nije bilo dovoljno radnih mjesta, te je glavna migracija usmjerena u makroregionalne centre, a od 60-ih s otvaranjem granica, i prema inozemstvu. To potvrđuje brzi populacijski rast velikih gradova, Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, s nešto slabijom dinamikom od 1960-ih. Slabiji rast stanovnika imali su brojni srednji gradovi: Slavonski Brod, Zadar, Karlovac, Pula, Šibenik, Varaždin, Vukovar, Vinkovci, Čakovec, Županja, Sisak...
"Umjesto industrijalizacije i urbanizacije s gospodarskog i demografskog motrišta optimalnog sustava regionalnih centara, dopunjujući to s upravnim i društvenim funkcijama, nastavljena je koncentracija gospodarskih i drugih funkcija i stanovništva u nekoliko hrvatskih gradova...", piše Akrap.
Citirajući poznate sociologe koji su se bavili egzodusom sa sela, navodi da su na intenzivnu migraciju iz sela u grad utjecali: kolektivizacija poljoprivrednih zemljišta poslije Drugog svjetskog rata, određivanje zemljišnog maksimuma, ograničena ulaganja u poljoprivredu, niski dohoci, socijalna nesigurnost i podređeni društveni položaj seljaka, prometna izoliranost velikog dijela ruralnog prostora, nedostatak komunalne infrastrukture i kulturnih sadržaja, slab razvoj obrazovanja...
"Usto su mjerama socijalne politike bili obuhvaćeni samo zaposleni u državnom sektoru gospodarstva, ne i seljaci koji su živjeli od rada na vlastitim gospodarstvima. Prava iz socijalne i zdravstvene politike bila su dominantno usmjerena na radništvo. Seljaštvo je bilo marginalizirano i obespravljeno...", piše Akrap. Te rečenice podsjetnik su onima koji govore kako su u bivšoj državi svi dobivali društvene stanove i uživali razna prava. U ruralni egzodus u Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju 1948. – 1981. bilo je uključeno 840 tisuća osoba, navodi Akrap. Citira demografa Ivu Nejašmića da je od 1953. do 1981. čak 87,5% sela imalo pad broja stanovnika, a najintenzivniji pad broja stanovnika seoskih naselja bio je od početka 1960-ih do početka 1980-ih; u tom je razdoblju seoska naselja napustilo 540 tisuća osoba ili 25,6% ukupnog seoskog stanovništva 1961.
"Ako izuzmemo osobe popisane u inozemstvu koje su ondje i stalno živjele, broj stanovnika u gradovima od 1971. do 2001. porastao je za 83,6%. Istodobno je broj stanovnika u seoskim naseljima smanjen za 36,9%. Industrijalizacija i urbanizacija u Republici Hrvatskoj produbila je socioekonomske nejednakosti između sela i grada za razliku od modela razvoja u današnjim razvijenim zemljama gdje su te migracije smanjile nejednakosti. Napuštanjem sela, s jedne strane, ostao je neiskorišten seoski stambeni fond, a s druge strane nastala je oskudica stambenog prostora u gradovima. Zbog neriješenog stambenog pitanja mladi su se teže odlučivali na brak i/ili odgađali rađanje djece", piše Akrap. Nažalost, taj problem je i danas aktualan.
Od 60-ih Hrvatsku su obilježila tri iseljenička vala, prvi od početka 60-ih do prvih godina 70-ih, drugi u 90-ima i treći započet s gospodarskom krizom 2008., a izražen od 2013. Navodi da je prema izračunu demografa Gele tijekom 20. stoljeća s današnjeg prostora Hrvatske iselilo 2,7 milijuna osoba rođenih u Hrvatskoj, a u Hrvatsku je doseljeno 1,3 milijuna osoba. "Ako iseljenima dodamo iseljavanje iz prvih dvaju desetljeća 21. stoljeća, tada procjenjujemo da je od 1900. do sredine 2025. s današnjeg teritorija Hrvatske iselilo više od tri milijuna stanovnika", piše Akrap.
Kad je riječ o iseljeničkom valu 60-ih, prema procjenama njemačkih socijalnih službi za hrvatske radnike, 60% od ukupnog broja radnika na privremenom radu u Njemačkoj s područja bivše Jugoslavije bili su Hrvati, piše Akrap, uz opasku da su u taj broj uključeni i Hrvati iz BiH. Navodi da je od sredine 60-ih do prvih godina 70-ih iselilo oko 300 tisuća osoba na "privremeni" rad u inozemstvo od čega njih oko 83% iz seoskih naselja, pa je i to pridonijelo smanjenju udjela seoskog stanovništva za 58%. U drugom valu u 1990-ima velikosrpska agresija na Hrvatsku bila je, piše, važan uzrok iseljeničkog vala prema zapadnoeuropskim i prekomorskim zemljama. S Domovinskim ratom isprepleli su se gospodarska kriza i propadanje poduzeća s velikim brojem zaposlenih.
"Od 1991. do 2001. u Hrvatsku je uselilo 232.966 osoba (iz svih republika i pokrajina Jugoslavije) od toga 189.039 iz BiH. Na temelju promjene broja stanovnika u Hrvatskoj i prirodnog kretanja u međupopisnom razdoblju od 1991. do 2001. došli smo do procjene: od popisa 1991. do popisa 2001. iz Hrvatske je iselilo 456.454 osoba", piše Akrap. Među njima bili su i Srbi i Hrvati i druge narodnosti. U trećem iseljeničkom valu od 2008. do 2025. iselilo se, navodi, oko 400 tisuća osoba. Da je Hrvatska od 1500. do 2021. imala relativni porast broja stanovnika kao 12 usporednih zemalja EU, imala bi 2021. 7,36 milijuna stanovnika. A ne samo 3,87 milijuna ljudi.
"Zbog iseljavanja u posljednjih 190 godina hrvatsko je stanovništvo raslo sporije i od europskog i svjetskog... Iseljavanje se nije shvaćalo kao veliki problem nego kao prolazna pojava, ali i oni koji su na to mogli utjecati smatrali su da Hrvatska ima dovoljno stanovnika i da nikad neće biti u 'manjku'... Mijenjali su se nositelji političke vlasti i ekonomskih politika, a iseljavanje se nije prekidalo... To je i danas veliki problem... Danas Hrvatska na manje razvijenim područjima nema stanovništva koje bi moglo pokrenuti razvoj, a nema ni strategije kako privući stanovništvo na taj teritorij. Već je dugo vremena velika koncentracija visokoakumulativnih gospodarskih aktivnosti u trima velikim gradovima zbog gospodarskog zaostajanja na područjima izvan neposrednog okružja tih gradova", piše Akrap.
O politici ekonomskog razvoja od sredine 20. stoljeća do danas u knjizi zaključuje: "Jedan od bitnih čimbenika koji su pridonijeli ukupnim depopulacijskim procesima u Hrvatskoj je sužavanje ekonomskog razvoja na sve manji i manji prostor i stalna 'proizvodnja viška stanovništva' u rijetko naseljenoj Hrvatskoj, sve dok se ti prostori nisu populacijski ispraznili."
I nakon Akrapove knjige koja pruža minuciozan uvid u stoljeća i stoljeća života hrvatskog stanovništva, jasan je zaključak da o interesima Hrvatske bez obzira na sva moguća članstva drugi neće voditi računa ako neće suverena vlast i narod. Uostalom, unatoč zajedničkom članstvu u EU pobjednik mađarskih izbora Péter Magyar, neodmjereno je kartu tzv. Velike Mađarske u uredu bivšeg premijera, među ostalim, komentirao i riječima kako je to bilo zlatno doba za Mađare.
* Nastavak u idućem broju Obzora
Otvori KEKS Pay
