Kao i prethodnih godina, tako i ove, posebice s obzirom na to da je sad bila riječ o 30. godišnjici, mnogo se piše o operaciji Oluja sa svih mogućih aspekata, a sa srpske strane najčešće slušamo o tome kako je to bilo etničko čišćenje Srba i genocid, uz ostale njihove gluposti koje ponavljaju godinama kao najobičnije kokodakanje, nesposobni da se sami pogledaju u ogledalo i suoče sa stvarnom ulogom njihovih političkih, intelektualnih i crkvenih lidera u velikosrpskoj mitomaniji koja je rezultirala i odlaskom Srba iz Krajine. Jer Srbi iz Krajine nisu otišli zato što su ih Hrvati protjerali, nego samoinicijativno, kako je to nedavno javno priznao Savo Štrbac.
Za vrijeme rata Hrvati i Muslimani (Bošnjaci) nisu smjeli izaći iz grada (u BL rata nije bilo), jedini način je bio prepisati šumskoj republici nekretnine te platiti za izlazak iz grada što naravno nije značilo da će se tako i desiti. Zabranili su zakonom Hrvatima i Muslimanima vožnju osobnih vozila, 1992. godine skoro svi su dobili otkaze na radnim mjestima, ubili su više od 400 civila (od toga 70 Hrvata), spalili dobar dio Crkvi, ubijali svečenike i časne sestre (svećenika Filipa Lukendu i časnu sestru Ceciliju Grgić, žive spalili u župnoj kući). U samom gradu srušili su veliku franjevačku crkvu i sve džamije. Civile su slali u radne logore. Ukupno su s gradskog područja protjerali 80000 ljudi u gradu koji je imao 195 000.