Donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici izazvalo je brojne i različite reakcije. Nije lako shvatiti zašto Vučić i Dodik toliko inzistiraju na tome da prikažu Srbe, koji se u rezoluciji ne spominju, kao žrtve protusrpske politike. Zapravo, možda to i nije tako čudno: svaka prijetnja izvana, stvarna ili izmišljena, najbolje je sredstvo homogenizacije nacije, a ovom je dvojcu potrebna što šira podrška jer im položaj nije tako siguran kako se na prvi pogled može činiti. "Srbija protiv nasilja" izvela je na ulice velik broj ljudi, a beogradski su izbori bili očito lažirani. Ni Dodiku nije lakše, sa sudskim postupkom koji bi mu mogao nanijeti ozbiljni udarac. A možda njihova reakcija na rezoluciju i nije potpuno hinjena. S obzirom na to da se nikada nisu distancirali od politike koju su vodili Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, vjerojatno osjećaju da su doista i oni sami predmet rezolucije kojom se, među ostalim, traži da se prestane s veličanjima ratnih zločinaca, što je u obje srpske političke tvorbe zasad očito nemoguće. Nisu ni neki Hrvati imuni na to da u ratnim zločincima vide heroje, ali to ipak ne čini državni vrh, ni većina hrvatskih građana.
Kao što se velikoj većini domaće ljevice živo fućka za zločine Bošnjaka i njihov današnji odnos naspram Hrvata i Hrvatske. Čak ih u svemu podržaju jer sve što je protiv Hrvata je dobro za crvene.