Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Nečastivi na Filozofskom: Kako su Šuvara pokušali spriječiti da postane redoviti profesor

Kako su Stipu Šuvara početkom osamdesetih praksisovci Milan Kangrga i Rudi Supek pokušali spriječiti da postane redoviti profesor
24. veljače 2021. u 19:48 56 komentara 12634 prikaza
Stipe Šuvar
Foto: Pavao Cajzek
Pogledajte galeriju 1/3

Aktualne su nedaće u kojima se zatekla domaća akademska zajednica, poput pitanja uprave i prijava za seksualno uznemiravanje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te rada nakon stjecanja uvjeta za mirovinu i interesnih mreža, samo najsvježiji primjeri kontroverzi radi kojih obični ljudi naglo gube povjerenje u časno zanimanje sveučilišnog profesora. Trend je više negoli zabrinjavajući, što potvrđuje skandalozan naputak studentima objavljen na stranici portala srednja.hr (iz 2014., a još je aktivan). Tu je najviše znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora opisano sljedećim komentarom: “Materijalno stabilizirana osoba najvišeg fakultetskog ranga. Govori nekoliko stranih jezika od kojih neke nikada nije čuo, što dokazuje da sve zna. Piše knjige koje su zastarjele desetak i više godina i ponosi se njima. U pravilu nema kontakata sa studentima osim prividnih.”. Tako je budućim studentima predstavljen njihov budući profesor.

Andrej Plenković i Zdravko Marić Slaven Letica Je li i zašto većina hrvatskih reformi osuđena na slom

Šuvar i profesura: iza kulisa

S druge strane, proteklih je desetljeća neugodnih skandala s profesorima doista bilo napretek. Čitateljima donosim epizodu koja se dogodila početkom osamdesetih, a obuhvaća izbor na prestižno mjesto redovitog profesora, partijsko-političkog moćnika koji je naišao na neočekivani (ali, ne previše vjerodostojan) otpor po kriteriju, tada važeće, moralno-političke podobnosti. Kako i priliči nedemokratskoj državi, sve je pratila notorna tajna politička policija, pa se na njezinim izvještajima ovaj tekst uglavnom i temelji. Zapravo, radi se o stanju duha koje traje i danas.

Politička je zvijezda Stipe Šuvara bila u očitu usponu nakon Titova udara na reformski komunizam u Hrvatskoj početkom sedamdesetih. Već je 1972. kooptiran u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, a cijelo je desetljeće potom bio republički ministar prosvjete i kulture (tada se takva dužnost zvala predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu). Još se nitko nije ozbiljnije pozabavio ocjenom Šuvarova političkog smjera: meni se čini da bi ga valjalo smatrati dosljednim jugoslavenskim samoupravljačem, što podrazumijeva dogmatsku isključivost, karakterističan pogled na nacionalno pitanje i vjeru te društveni preobražaj u skladu s komunističkom i samoupravljačkom ideologijom. Kulturna je politika bila polje u kojem je Šuvarova ideološka zaslijepljenost najviše dolazila do izražaja. Zajedno s Perom Kvesićem i drugim “ispravnim” društveno-političkim radnicima, stajao je 1984. iza notorne Bijele knjige, pamfleta koji je trebao potaknuti pravovjerne komuniste na borbu protiv političkih i drugih neistomišljenika.

Međutim, Šuvar je tijekom političkog uspona stekao mnoge neprijatelje, od kojih su možda najintrigantniji bili pripadnici skupine koju se uvriježilo nazivati praksisovcima. Profesori i znanstvenici poput filozofa Milana Kangrge ili sociologa Rudija Supeka smatrali su da je u praksi i jugoslavenski komunizam zastranio pa su ga počeli kritizirati s navodno čistih marksističkih pozicija (ujedno i relativno lagodnih jer režim lijeve kritičare nije ni izdaleka – u usporedbi recimo s nacionalistima ili anarholiberalima – smatrao stvarnom prijetnjom). Na Šuvarovoj je strani ipak bio kriterij političke snage, pa su u tom smislu praksisovci bili u defenzivi. Javno su istupali i, naravno, kritizirali, ali stvarnog političkog utjecaja uglavnom nisu imali.

Boris Jokić Milan Ivkošić Tko će demontirati tempiranu Šuvarovu bombu prije nego li eksplodira

Šuvar je ulazio u red rijetkih visokih rukovodilaca komunističke Hrvatske koji je mnogo ulagao u akademsku karijeru. Još je 1967. izabran za docenta na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a 1974. postao je izvanredni profesor. Početkom osamdesetih stekao je izgleda (njegovi će protivnici kasnije to osporavati, premda se Šuvaru ne može prigovoriti da nije bio vrlo plodan autor) sve uvjete za izbor u najviše zvanje, redovitog profesora. Važnom bi članu partijskog vodstva zvanje redovitog profesora nesumnjivo bilo važan statusni simbol. Međutim, pred Šuvarom se pojavio neočekivani problem, njegovi lijevi ideološki protivnici imali su utjecaja na Odsjeku za sociologiju te su taj utjecaj odlučili iskoristiti da mu se osvete.

“Ne može!” (prvi put)

Za razumijevanje cijele priče važno je na umu imati još nekoliko stvari. Najprije, nesumnjivo postojanje osjećaja izdaje (i ogorčenosti koju taj osjećaj obično nosi). Kangrga i drugi praksisovci su, naime, Šuvara još potkraj šezdesetih nametnuli Odsjeku za sociologiju, ali su se u međuvremenu ideološki razišli. Od nekadašnjeg istomišljenika, Šuvar je za praksisovce početkom osamdesetih postao bahati režimski moćnik i izdajnik znanosti u ime političke moći. “Moj Šuvare”, rekao mu je Supek usred predstojećih događaja, “lijepo sam vam rekao još 1968., odlučite se hoćete li nauku ili politiku. To što vi radite, moj Šuvare, nije nauka nego obična politička svinjarija.”. (Navedimo i da je isti taj Supek 1974. predložio Šuvara za zvanje izvanrednog profesora.) U međuvremenu su odnosi između Šuvara i praksisovaca potpuno zahladnjeli. Kada je Vladimir Bakarić sredinom 1981. u režimskom “Vjesniku” praksisovce optužio da s Odsjeka za sociologiju “liferuju kadrove antisamoupravno orijentirane i ideološki konfrontirane ovom društvu”, onda su oni (primjerice baš Supek) smatrali da je Šuvar glavni Bakarićev informator. Neki su praksisovci opet počeli i izvan granica Jugoslavije sve otvorenije kritizirati režim. Bakarićev napad na njih u “Vjesniku”, uz ostalo, bio je motiviran i intervjuom profesora s Odsjeka Slobodana Drakulića, objavljenim u francuskom časopisu “Samoupravljanje”. Na izravno pitanje jesu li nakon smrti druga Tita stvoreni uvjeti za poboljšanje sloboda i veću liberalizaciju u zemlji, Drakulić je odgovorio: “Ako time automatski čekamo liberalizaciju, to znači da je Tito bio prepreka. To je kult ličnosti s naličja (u drukčijim uvjetima on bi se usporedio s Atatürkom).”. Ovakva je, pa makar i zaobilazna, kritika Tita za Šuvara, naravno, bila anatema. S druge strane, Drakuliću je, naravno, moralo biti poznato da su 1981. zbog notornog verbalnog delikta na dugogodišnje zatvorske kazne osuđeni Vlado Gotovac, Franjo Tuđman i Marko Veselica. Još je važno znati da će se sukob odvijati u krugu privilegiranih. Kako je i javno poručio član predsjedništva CKSKH Josip Vrhovec: “Nitko ne može biti nastavnik na fakultetu društvenih nauka, a da ne bude marksistički opredijeljen. To ne znači da nastavnik mora biti član SK, ali ako on ne vjeruje u marksizam, ne može raditi na socijalističkom fakultetu.”.

Za dom spremni Milan Ivkošić I vlasti i opoziciji valjda je napokon dosadilo natezanje zbog pozdrava 'Za dom spremni'

Želja za prestižem pokrenula je stvar. Da se ne kaže kako visoki rukovodilac oportuno rabi politički utjecaj, nekoliko je Šuvarovih sudrugova na Odsjeku za sociologiju početkom 1982. predložilo njegov izbor u zvanje redovitog profesora. Premda je na Odsjeku bilo nekoliko ljudi u potrebnom zvanju profesora sociologije, vrlo je znakovito bilo da su izvještaj o ocjeni napisali povjesničar umjetnosti Milan Prelog, profesor sociologije na Pravnom fakultetu u Splitu (Šuvar je kontaktirao s potonjim prije sastavljanja komisije, navodeći da se protiv njegova izbora već vodi politički motivirana hajka!) i profesor sociologije na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani Zdravko Mlinar. Prelog, Vrcan i Mlinar su dotadašnji Šuvarov znanstveni i nastavni rad, očekivano, ocijenili pozitivno, tj. zadovoljavajućim za izbor u zvanje redovitog profesora. Međutim, smatrali su potrebnim navesti da za Šuvara vrijede i ispravni “moralno-politički argumenti”, de facto da njegov izbor treba poduprijeti i iz političkih razloga. Kasnije je filozof Žarko Puhovski, izgleda s pravom, izjavio da je cijeli slučaj “zabrljala” upravo ta komisija, jer je pretjeranim isticanjem Šuvarove političke prihvatljivosti, zapravo njegovim protivnicima dala priliku. Puhovskom je tada tajna politička policija prisluškivala telefon.

Šuvar je, oboružan pozitivnim mišljenjem komisije, zatim morao dobiti i suglasnost Znanstveno-nastavnog vijeća OOUR-a društveno-humanističkih znanosti Filozofskog fakulteta. Sjednica tog Vijeća održana je 1. ožujka 1982. i na njoj su ga njegovi protivnici – revolveraški rečeno – dočekali u zasjedi. Protiv Šuvarova su izbora najoštrije govorili njegovi nekadašnji mentori i zaštitnici. Kangrga je bio brutalno nemilosrdan. Napisao je o svemu omanji znanstveni rad, u kojem je istaknuo da Šuvar nema “znanstveno-stručnih kvalifikacija, pedagoško-nastavnih preduvjeta i moralno-političkih podobnosti”. Drugim riječima, da ne udovoljava ama baš ni jednom traženom kriteriju! “Šuvar nije nikakav znanstvenik”, istaknuo je, “studenti se žale na njegova predavanja, a i sve što je objavio nema nikakve naučne vrijednosti”. Konkretnije je argumente protiv Šuvara na sjednici Vijeća iznio Supek, profesor koji je nekoliko godina prije dao pozitivno mišljenje o Šuvarovu znanstvenom radu! Najjednostavnije, Šuvar je, prema Supekovu mišljenju, bio ispod svih znanstvenih standarda: intervjue je pretvarao u “znanstvene članke”, već objavljene radove potom je ponovno tiskao u obliku “znanstvene knjige”, a svi su mu tekstovi ionako imali ideološku poruku “umjesto znanstvene vrijednosti”. Meni se danas čini da su Šuvarovi radovi ipak udovoljavali minimalnim znanstvenim standardima.

Supek se preko Šuvarovih radova u biti obračunavao s nekadašnjim učenikom. Posvuda je govorio da je njegov zahtjev za izbor prava sramota za nastavničko zvanje. “Sad tu vidiš na što je spalo“, rekao je jednom istomišljeniku, “kao status zvanje nastavnika. Mora mu se dokazati da je prepotentna budala, neznalica, tipična balkanska, dinarska pojava, koja bezobrazlukom misli da može prolaziti kroz život i srozavati sve konkretne društvene odnose”. Drugome je za Šuvara rekao da je “nepopravljivi intrigant”. Vijeće je (na iznenađenje javnosti) odbilo prihvatiti izvještaj komisije o Šuvaru: 13 je članova bilo protiv izbora, 12 za ponavljanje procedure, a 18 za.

Stipe Šuvar Istraživanje Šuvarova reforma poticala je djevojke na studij

Šuvar je, međutim, imao neke adute na svojoj strani. Najprije, otvoreno je prijetio da će Odsjek zbog svega imati političkih problema. Odsjeku je uputio neku vrstu otvorenog pisma u kojem je protivnike nazvao “nacionalistima i kvaziljevičarima”. U svakom slučaju, uputio je otvorenu prijetnju: u pismu je istaknuo da se “boji da bi moglo doći do veoma negativnih posljedica za fakultet, ali da se to neće moći spriječiti”. Na sjednici Osnovne organizacije Saveza komunista najprije je, prema Drakulićevim riječima, posegnuo za dramatikom: jednim zagrobnim glasom, jednom užasno lošom provincijskom glumom, sa zatvorenim očima, izjavio je: “Ja sam jučer, tajnim glasanjem na izboru za redovitog profesora, pao”. Potom je protivnike napao klasičnim političkim sredstvima. Počeo je čitati sporni intervju za francuski list “Samoupravljanje”, zaključivši da je Drakulić izjavio da je Tito bio prepreka liberalizaciji Jugoslavije! Nije, međutim, uspio: podršku mu je na tom sastanku dao jedino Stipe Orešković, predstavnik studenata i tadašnji urednik Studentskog lista (u kojem će ubrzo biti objavljen veliki tematski blok u korist Šuvara). Podršku potom nije dobio ni od Savjeta fakulteta. Bilo je u svemu simpatične ironije: protiv podrške glasovalo je i nekoliko predstavnika studenata koji su u netom prikazanoj TV seriji “Nepokoreni grad” glumili ustaše! Kangrga se svuda hvalio da je “srušio Šuvara”, a o pobjedi nad političarom izvijestio je praksisovce u Srbiji. Tako je, izgleda, “ceo Beograd” mogao uživati u prvom Šuvarovu padu.

“Ne može!” (drugi put)

O drugom su pokušaju Šuvarova izbora u zvanje redovitog profesora izvori znatno šutljiviji. Oboružan prijašnjim pozitivnim mišljenjem komisije opet je u srpnju 1982. o izboru odlučivalo Znanstveno-nastavno vijeće. Opet je, međutim, odbijen: 13 članova bilo je protiv, 14 se suzdržalo, a 21 bio je za. Nije bolje prošao ni na novoj sjednici Savjeta fakulteta. Izgleda da je glasovanje bilo manje neizvjesno negoli prethodno. Navodno je dobio većinsku potporu “radnih ljudi”, ali iznevjerili su ga predstavnici studenata: naime, o njegovu slučaju Savjet nije donio zaključak jer su protivnici lukavo iskoristili činjenicu da je studentima, eto, istekao mandat pa Savjet nije imao uvjeta za donošenje zaključka. Prema riječima asistenta Gvozdena Flege, studenti su “osvjetlali obraz” Filozofskog fakulteta, dok su ostali zaposlenici ipak sve više počeli naginjati Šuvaru, navodno radi “ranije pripremljenosti” (ili političkog pritiska). Tajna je politička policija zabilježila i zadovoljan Supekov komentar. “Da sad netko postaje redovni profesor”, izjavio je, “s onim zbog čega se studente ruši na diplomskom ispitu, to ipak ne ide”.

Drugi je šamar Šuvaru bio daleko veće iznenađenje, pogotovo ako se na umu ima da su u tom trenutku njegovi medijski štićenici pokrenuli pravu kampanju u njegovu korist. Za Šuvara su tako navijali gotovo svi, od “Vjesnika” i “Danasa” pa do “Studentskog lista” dok je pisanje beogradskih novina bilo puno kritičnije. Također, Šuvar je osigurao podršku partijskih tijela (gradske organizacije SK) i Skupštine grada Zagreba, koja je izdala poseban dokument u kojem je utvrdila postojanje navodnih proceduralnih nezakonitosti pri izboru. Vjerojatno bi trebalo zaključiti da je Kangrgi, Supeku i drugima od velike pomoći bio uobičajeni fenomen kada je u pitanju akademska zajednica i kraj akademske godine. I danas kada se na nekom fakultetu ili sveučilištu nema snage raščistiti neku delikatnu situaciju u vrijeme ljetnih ispitnih rokova obično se sve prolongira za jesen. Ljetni su praznici produljili Šuvarovu agoniju.

Zvonko Kusić Boris Jokić Milan Jajčinović Je li Boris Jokić hrvatski Voltaire 
ili novi Stipe Šuvar?

Profesor Šuvar

Otvorena opstrukcija visokog partijskog moćnika, naravno, nije mogla beskonačno trajati. (Kako me upozorio jedan znanac, tada je doslovno sve, od namještaja i fotokopirnih aparata do novih radnih mjesta, valjalo tražiti od partijskih tijela i njihovih ekspozitura u nadležnim uredima.) U ključnoj sferi, tj. političkim odnosima, Kangrga i drugi ipak nisu bili dorasli Šuvaru pa je odmah u jesen 1982. bez ikakvih problema izabran u zvanje redovitog profesora. (A vjerojatno im nije pomogao ni nadmeni stav da je Šuvar primitivac. Drakulić je Puhovskom nakon prvog poraza Šuvara izjavio: “Dođe ti, stvarno ti dođe da emigriraš u Novu Gvineju, gdje su primitivci barem pravi”.) Šuvar je odmah dobio sav prostor u medijima, a za “Studentski list” je izjavio: “Smiješni su mi oni koji su navodili da sam se ja zamjerio ljudima, da je to posljedica moga temperamenta i slično. U stvaranju mog slučaja djelovao je savez nacionalističke desnice i kvaziljevice, uz manipulaciju grupicom studenata. I to je sve.”. Najveća je istina, međutim, bila u tome da nije pogriješio. Prvi se motiv Kangrge i Supeka doista treba okvalificirati politički motiviranim činom (uz nešto osobne zlobe), pri čemu su stručni razlozi bili sekundarni. Šuvar je iz te zapravo unutarmarksističke svađe otplovio u smjeru više politike. Nekoliko godina kasnije predložen je za suradnika JAZU, ali je odbijen. “Nemam sreće”, ironično je komentirao, “pri raznim glasanjima u naučnim ili sveučilišnim institucijama.”

Dario Almesberger
Stručnjak za obnovu otkrio koja bi zagrebačka bolnica izdržala jači potres: Sve druge bi se srušile
Boris Miletić
INTERVJU
„Čovjek koji prestane biti čovjek, izgubio je smisao“
  • Markovinac:

    Samo ocekivam kad ce komunisti poceti pricati kako su ulazili u savez zlocinaca samo da ga sruse i da su uvijek bili katolici i Hrvati.Voljeli su jugoslaviju a mrzili svakoga tko je isao u crkvu i bio domoljub.Ne moze ih ... prikaži još! Sava oprati od zlocina prema Hrvatskom narodu

  • Pahor:

    Filozofski je uvijek bio dno dna

  • Avatar Idler
    Idler:

    Čim je stasal nakon "proljećara" jasno je gdo je i kakšni bil !!!