Bitka za Vukovar i generalno Domovinski rat iznjedrili su brojne priče branitelja, logoraša, ranjenih, nestalih kao i svih drugih stradalnika, ali malo se, ili gotovo nimalo, zna o tragičnim sudbinama djece koja su na razne načine stradala tijekom ratnih događanja. Upravo to odlučila je promijeniti Ani Galović (35), koja je napisala knjigu pod nazivom „Mama, ne vidim nebo“ o djeci stradaloj u Vukovaru i bližoj okolici 1991. i 1992. godine. Kao nastavak te knjige je u Pastoralnom centru sv. Bone u Vukovaru biti otvoren stalni postav izložbe o djeci stradaloj u Domovinskom ratu.
– Knjiga donosi sudbine 34 djeteta koja su stradala na području Vukovara i bliže okolice od 5. kolovoza 1991. godine, kada je stradalo prvo dijete, pa sve do lipnja 1992. godine. Najmlađe stradalo dijete u Vukovaru bila je Antonija Zeko, koja je rođena dva dana ranije i koja se ugušila u inkubatoru. Neka su djeca stradala od granate, druga od mina, a ima i djece koja su ubijena u brutalnim egzekucijama. Troje djece ubijeno je na Ovčari, dvoje je strijeljano na Lušcu, a četvero djece i danas se vode kao nestali i njihova tijela nisu pronađena – kaže Galović predstavljajući svoju knjigu. Dodaje da je na knjizi radila dvije godine, da je bilo teško doći do svih podataka i jako emotivno razgovarati s obiteljima i prijateljima.
Razgovori u suzama
Sugovornike je tražila po Vukovaru, ali i cijeloj Hrvatskoj, ali i po inozemstvu jer mnogi od njih danas ne žive u Vukovaru. Kaže da je svaki taj razgovor prolazio u suzama i uz bezbroj raznih pitanja na koja ni danas nema odgovora. Istraživala je i po raznim arhivama kako bi imala što preciznije podatke. Tako je dolazila do raznih saznanja o životu svojih vršnjaka, njihovim generacijama, ali i hobijima, simpatijama i okolnostima stradanja. Mnogih obitelji ubijene djece više i nema tako da je informacije o njima i njihovu životu saznavala od prijatelja i susjeda. Uputila je na slučaj ubijenoga Siniše Rajkovića, čiju je majku pronašla u inozemstvu i koja se nikada nije vratila u Vukovar i Hrvatsku. Uz pomoć njegovih školskih prijatelja došla je do Sinišine simpatije iz škole koja je u svome školskom spomenaru čuvala njegov pramen kose. Taj pramen kose potom je, zajedno s krvi koju je dala majka, iskorišten za potrebe DNK analize ako se ikada pronađe njegovo tijelo. Prisjetila se i informacija koje je doznala o Dragutinu Balogu, koji je ubijen na Ovčari.
– Njegova je majka radila u vešeraju u bolnici, a otac je bio već u godinama i u terminalnoj fazi raka. Njih dvojica bila su u podrumu gdje se Dragutin brinuo o ocu. Odatle su odvedeni na Ovčaru gdje su zajedno ubijeni iako nisu bili ni branitelji pa čak ni dio civilne zaštite. Samo dva tjedna poslije mog razgovora s majkom i ona je preminula tako da je malo nedostajalo i da priča padne u zaborav. Tada mi je rekla da je nikada nitko nije pitao za njezina sina niti da je ikada išta napisano o njemu. Kazala mi je tada da je on čekao da ja odrastem i napišem nešto o njemu kako ga se ne bi zaboravilo. Inače, devet je majki tijekom toga vremena stradalo uz svoju djecu – rekla je Galović.
Neka od ubijene djece išla su u isti razred u školi ili su bila čak i obiteljski povezana. Knjiga donosi priču i o Franji Matijeviću (16) iz Kukujevaca u Srbiji, čija su se dva starija brata uključila u obranu Vukovara. Za osvetu su Franjo i obitelj oteti i u travnju 1992. godine ubijeni kod Mohova. Oni nisu iz Vukovara, ali su s Vukovarom na neki način povezani jer su svi tu izgubili život.
Svaku od priča prate i ilustracije iz života ili okolnosti stradavanja koje je izradio njemački ilustrator Vladimir Koter, tako da knjiga nije običan skup smrtovnica, nego materijal koji donosi potresne priče o stradaloj djeci. Kako god, ova 34 stradala djeteta u Vukovaru i bližoj okolici vjerojatno nisu konačna brojka s obzirom na to da je, kada je riječ o Vukovaru, još mnogo toga neistraženo.
Autoričini vršnjaci
– Na pisanje knjiga potaknulo me to što se o njima gotovo ništa ne zna, a i što su to moji vršnjaci. Danas su to mogli biti liječnici, pisci, novinari ili tko zna što, ali ubijeni su ili su stradali. Pri pisanju nisam gledala tko je koje nacionalnosti tako da u knjizi ima i Hrvata, Srba, Ukrajinaca, Muslimana... Svi su oni bili samo djeca i oni se ne smiju zaboraviti, a ako se o njima i njihovim životima nešto ne napiše, bit će zaboravljeni – zaključila je Galović.
Knjiga “Mama, ne vidim nebo” donosi priče o Igoru Balažu, Daliboru Černoku, Stjepanu Rukavini, Gracueli Jelić, Nevenki Markuš, Borisu Vaseleku, Stevi Gegiću, Tomislavu Miklošu, Ivanu Kljajiću, Mariju Kolariću, Dariju Pejiću, Antoniju Vidakoviću, Josipu Bandiću, Đorđu Vidakoviću, Josipu Kovačiću, Antoniji Zeko, Ivanu Barbariću, Sabahudinu Gršiću, Mateju Aleksandru, Goranu Čečavcu, Branimiru Miloševiću Miliću, Zorici i Zoranu Pavloviću, Siniši Rajkoviću, Jovanu Josipu Krošnjaru, Igoru Kačiću, Dragutinu Balogu, Tomislavu Baumgertneru, Igoru Černoku, Martini Štefančić, Damiru i Dari Pakšecu, Franji Matijeviću i Aleksandru Jagodiću.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Koliko je samo groznih neispisanih sudbina djece u domovinskom ratu, koliko u prokletoj šugoslaviji na križnim putevmia, u jamama... Svi mi snosimo dio krivice što se n ne spominjemo tih žrtava, traženju istine i otkrivanje zločinaca