Nedavna novinska jadikovka Rade Šerbedžije da zbog katastrofalnoga stanja hrvatskoga gospodarstva i anomalija naše kulture razmišlja o odlasku iz Hrvatske ujedno je priča o Šerbedžiji i o njegovu disidentstvu. Veliki je glumac disidentom postao početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je počelo stvaranje Hrvatske. Šerbedžija Hrvatsku nije želio, njemu je bila draga Jugoslavija. Tadašnja je Jugoslavija njemu bila i država i domovina. Kada je počelo stvaranje Hrvatske, Rade Šerbedžija se kao velikan hrvatskoga glumišta i kao hrvatski Srbin našao pred sudbinskom, hamletovskom dilemom.
Mogao je biti uz Hrvate, izložiti se sumnji i nepovjerenju nekih primitivnih hrvatskih bukača te zbog takvog izbora doživjeti vrijeđanja i prezir svojih sunarodnjaka. Umjesto odabira tih hamletovskih krajnosti, Šerbedžija je odlučio ne vratiti se u Hrvatsku. Kada je velikosrpska agresija 1991. na Hrvatsku već počela, on na sarajevskom jugofilskom mitingu sa svojim istomišljenicima uzvikuje: “Mir, mir - niko nije kriv!” A Slobodan Milošević je još bio vrlo živ!
Nasuprot sarajevskom političkom buncanju svi smo mi u Hrvatskoj znali tko je kriv. No, ti su iritantni sarajevski uzvici u Hrvatskoj samo dodali novu mrzovolju spram Šerbedžije. Bio je to nastavak već postojećega odiuma, nastaloga nakon što je Šerbedžija iz Beograda gledao kako se razara Hrvatska. Unatoč svemu tome, Šerbedžiji bi valjda sve bilo oprošteno da je pokazao volju da se vrati u Zagreb.Rade Šerbedžija nije želio Hrvatsku. I to je legitimno. Nisu je željeli ni neki drugi koji su u njoj živjeli, ali su je uz ljutito mrmljanje teško podnosili. Svoju su dvoličnost uspjeli podvaliti kao lojalnost i od sinekura dobivenih za nju sjajno živjeti.
Današnji je apsurd da od Hrvatske najbolje žive oni koji su je najmanje željeli. Šerbedžija se od njih pokazao i pošteniji i moralniji. Svoj politički stav nije prodao za moguće privilegije. Radije se odlučio za emigraciju nego za Croatiju. Iz Zagreba je zapravo otišao još 1986. da bi s ekscentričnim beogradskim kazališnim režiserom Ljubišom Ristićem nastavio projekt KPGT, pokrenut u Zagrebu još 1977. godine. Krajem osamdesetih godina taj je kazališno-ideološki projekt nastojao raditi, na umjetničkom planu, ono što je Ante Marković pokušavao raditi na političkom i ekonomskom. Markovićeve su reforme propale, Milošević je postao velikosrpskim vođom, počeli su “mitinzi istine”, a uskoro i rat. Ljubiša Ristić je postao član JUL-a (jugoslovenska levica), stranke Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, a Rade Šerbedžija odlučio se na emigraciju.
Iz nje se vratio tek 2000. godine kada je na vlast došao bliski mu SDP. Ivica Račan mu je dao Brijune. Na tome je ekskluzivnome otoku dobio sve povlastice, dobio je i privilegij da otvori svoje kazalište za ex-komunističku elitu i novoobogaćene hrvatske skorojeviće.Ristićev i Šerbedžijin KPGT (akronim od kazalište, pozorište, gledališče, teatar) bio je projekt, uvjeren da će na svoj način pomoći reintegraciji drage im, ali već napukle Jugoslavije.
Od toga vremena Šerbedžija se zapravo i nije vratio u Zagreb. Kada je započet rat protiv Hrvatske, Šerbedžija je i definitivno ostao izvan nje. Umjesto da dolaskom u Zagreb nastavi biti prvakom hrvatskoga glumišta, on je radije odabrao ulogu disidenta. Sličan su otklon i otpor spram Hrvatske imali i Dubravka Ugrešić, Mira Furlan, Slavenka Drakulić, Rajko Grlić... Svima je njima Jugoslavija ostala “emocionalni zavičaj”.
Šerbedžija danas za Hrvatsku govori “moja domovina”, a nekoć bi joj teško prevalio i ime. On je ostao veličina hrvatskog glumišta, ali on hrvatskoj kulturi od hrvatske samostalnosti ništa zapravo i nije dao. Na Brijunima je dobio kazalište, a riječki će mu gradonačelnik Vojko Obersnel, uz stan, uskoro najvjerojatnije dati i akademiju. Ako i ne dobije akademiju, malo je vjerojatno da će crveni Šerbedžija u “crvenoj Rijeci” postati Obersnelov politički oponent. A još je manje vjerojatno da bi Šerbedžija s Brijunima mogao postati disident!
Rade Serbedzija - moze biti uspjesan i velik glumac, ali je mali covjek…..dvolicnjak ……...