Nije riječ samo o blistavim bojama i zavodljivim pokretima australskih plesnih pauka zbog kojih su posebni. Dok većina životinjskih skupina broji tek nekoliko vrsta, pauci roda Maratus, poznati i kao paunovi pauci, imaju ih više od stotinu. Znanstvenici vjeruju da je razlog tome tzv. „tamna DNK” – neistraženi dio genetskog koda koji bi im mogao omogućiti brzo prilagođavanje promjenama u okolišu i nastanak novih vrsta. Ono što otkriju, kažu, moglo bi pomoći u objašnjenju zašto u prirodi postoji toliko raznolikosti.
„Zanima nas kako pauci evoluiraju do takve razine raznolikosti”, rekao je za BBC News Jonah Walker iz Sanger instituta. „Kada izađete u prirodu vidite golemu raznolikost biljaka i životinja. Paunovi pauci su ekstreman primjer toga, pa proučavanjem njih možemo shvatiti opće procese koji stvaraju razlike među vrstama.”
Ovi sićušni pauci, veličine glave pribadače, nastanjuju cijelu Australiju. Ime duguju raskošnim bojama mužjaka na zatku, koje prikazuju u osebujnom ritualu udvaranja: nogama proizvode bubnjajući zvuk, nalik na pjesmu, i pritom ritmično izvode plesne pokrete. Posebnost je što se razlikuju ne samo po izgledu, nego i po „pjesmama” i plesnim figurama, prenosi BBC.
Walker je priznao da ga je u početku bilo strah pauka, no privukla ga je znanost koja stoji iza njih pa je istraživanje uvrstio u svoj doktorat. „Kad sam obitelji i prijateljima rekao da idem proučavati pauke u Australiju, vidio sam zabrinute poglede. I sam sam bio nesiguran, ali dovoljno je bilo nekoliko sekundi da ih vidim kako plešu – i sav je strah nestao.”
Zajedno s voditeljicom grupe dr. Joanom Meier i međunarodnim timom, Walker je prikupio sve poznate vrste paunovih pauka. Pomno su bilježili detalje o njihovu ponašanju, pokretima i „pjesmama”, a zatim sve povezali s DNK analizama. Cilj je bio otkriti koji geni određuju pojedine osobine i zašto postoji toliko različitih vrsta. Istraživanje je još u tijeku, no znanstvenici već imaju ozbiljne tragove. „Čini se da raznolikost možda ne stvaraju samo geni, nego i dijelovi između njih – takozvana ‘tamna DNK’ – koji bi mogli utjecati na evoluciju”, kaže Walker.
DNK se sastoji od niza molekula. Manji dijelovi, geni, određuju osobine poput visine ili boje očiju kod ljudi. No većina DNK nisu geni i njihova se uloga još ne zna. Istraživači iz Sanger instituta smatraju da bi upravo ta tamna DNK mogla biti ključ raznolikosti pauka. Oni je imaju čak tri puta više nego ljudi.
Isto vrijedi i za leptire i moljce, skupine koje također broje iznimno mnogo vrsta. Dr. Meier je već sekvencirala DNK tisuću njihovih vrsta. No pauci, leptiri i moljci tek su početak jednog od najambicioznijih genetskih projekata – u idućih deset godina znanstvenici planiraju dešifrirati genetski kod svake biljke, životinje i gljive na Zemlji.
„Svi organizmi, od biljaka do gljiva, imaju DNK vrlo sličnu našoj”, objašnjava Meier. „Proučavanjem raznolikih genoma učimo o osnovnim principima funkcioniranja gena, ulozi tamne DNK i posredno – o nama samima.”
Dosad je unutar projekta Earth BioGenome dešifriran genom oko 3.000 vrsta. Sljedeće godine cilj je dosegnuti 10.000, a u sljedećem desetljeću obraditi svih 1,8 milijuna poznatih živih vrsta. Znanstvenici se nadaju da će time steći dosad neviđen uvid u evoluciju života i složene odnose među svim bićima na planetu.
Otvori KEKS Pay
