Dosad je američka vlada kao opravdanje za svoju eskalaciju prema Venezueli i njezinu predsjedniku, u osnovi diktatoru, Nicolásu Maduru dala čitav niz proklamacija: da krijumčari drogu u SAD, da je nasilnik, da je ukrao izbore, da prijeti svojim susjedima, da šuruje s Kinezima i Rusima... No, sve se više čini da bi prava pozadina tenzija koje bi možda mogle prerasti i u rat mogla biti ono što je bila i toliko puta prije toga – nafta. Koliko god i ove spomenute proklamacije bile istinite, one su možda tek pozadina.
Kao u pjesmi "Sound of Silence" Simona i Garfunkela: "Hello darkness, my old friend", Amerika se u međunarodnoj areni uporno vraća na tvorničke postavke i lov za svojim vlastitim nacionalnim interesima, neovisno stoji li na njezinu čelu uglađeno lice Baracka Obame, umorno Joea Bidena ili samopouzdano Donalda Trumpa. Na kraju krajeva, prečesto američka priča o slobodi i vladavini prava ispadne licemjerna. Ona nije toliko opasna kao ruski ekspanzionizam ili kineska visokotehnološka sveprisutna diktatura, jer Zapadu daje i brojne pogodnosti, ali jest licemjernija od njih.
Vraća se obrani svojih interesa? A čije će braniti?... SAD je krenuo riješiti probleme u svom susjedstvu gdje se naselilo dosta komunizma, gdje Kinezi intenzivno rade, gdje su se Rusi donekle povukli (prešli su u Afriku). Taj dio im je najbitniji u budućoj podijeli sfera utjecaja... Najveći gubitnik u toj globalnoj novoj podijeli je EU, koja je izgubila tehnološku utrku od svih, nije uspjela (Francuska) zaštititi svoje interese u Africi, po udjelu u svjetskom BDP-u se prepolovila, proizvodnje nema, resursa nema, energije nema, itd... Ostala je samo ideologija i birokracija, te izvlačenje kapitalnih rezervi od ovo sve manje industrije što je ostalo i građana. Da EU pokušava obraniti svoje interese ili se postaviti globalno na svjetskoj karti, ne bi bilo problema, no ovako kada ideologija radi genocid nad vlastitim gospodarstvom, normalno da treba upirati prstom u drugoga ako ne sprovodi istu ideologiju...