Dosad je američka vlada kao opravdanje za svoju eskalaciju prema Venezueli i njezinu predsjedniku, u osnovi diktatoru, Nicolásu Maduru dala čitav niz proklamacija: da krijumčari drogu u SAD, da je nasilnik, da je ukrao izbore, da prijeti svojim susjedima, da šuruje s Kinezima i Rusima... No, sve se više čini da bi prava pozadina tenzija koje bi možda mogle prerasti i u rat mogla biti ono što je bila i toliko puta prije toga – nafta. Koliko god i ove spomenute proklamacije bile istinite, one su možda tek pozadina.
Kao u pjesmi "Sound of Silence" Simona i Garfunkela: "Hello darkness, my old friend", Amerika se u međunarodnoj areni uporno vraća na tvorničke postavke i lov za svojim vlastitim nacionalnim interesima, neovisno stoji li na njezinu čelu uglađeno lice Baracka Obame, umorno Joea Bidena ili samopouzdano Donalda Trumpa. Na kraju krajeva, prečesto američka priča o slobodi i vladavini prava ispadne licemjerna. Ona nije toliko opasna kao ruski ekspanzionizam ili kineska visokotehnološka sveprisutna diktatura, jer Zapadu daje i brojne pogodnosti, ali jest licemjernija od njih.
Nikako ne podržavam intervencije radi otimanja tuđeg teritorija/nafte, no prevarant Maduro to može spriječiti tako da dade ostavku i dopusti proglašenje pravog izbornog pobjednika kojem je prevarom ukrao pobjedu! U tom slučaju Ameri će se povući, a Venezuela će izbjećii rat. Dakle ne radi se o Venezueli, radi se o Maduru!