Svjetlo me probudilo prije nego što sam bila spremna. Nije bilo naglo. Nije boljelo. Bilo je samo uporno. Uvuklo se kroz zavjese, pronašlo put do mojih očiju i ostalo tamo, kao da ima pravo. Kao da mu ne mogu reći da pričeka. Kao da jutro ne razumije da postoje ljudi kojima treba više vremena da se vrate. Otvorila sam oči i prvo što sam osjetila nije bio mir, nego težina. Ne ona koja boli, nego ona koja drži prikovano za krevet. Težina koja ne traži objašnjenje. Znala sam da je dan, ali nisam znala što se s danom radi. Noć je još bila u meni. U tijelu i mislima. U načinu na koji sam disala, oprezno, plitko, kao da još uvijek postoji razlog za štednju zraka. Neko vrijeme sam ležala bez pomicanja. Nisam brojila minute. Nisam imala kamo zakasniti. I to me zbunjivalo. U ratu se zna zašto ustaješ. Zna se redoslijed. Zna se opasnost. Zna se smisao pokreta. Ovdje nije bilo ničega od toga. Samo navika da treba ustati. Navika bez razloga. Svjetlo se polako, gotovo neprimjetno, pomicalo po zidu. Pratila sam ga pogledom, kao da će mi pokazati kamo trebam ići. Kao da u tom kretanju postoji smjer. Nije pokazivalo ništa. Samo je otkrivalo prostor koji sam već poznavala, ali ga još nisam osjećala svojim. Ustala sam jer je to izgledalo kao sljedeći logičan potez. Ne zato što sam htjela. Nego zato što nisam znala što drugo učiniti. Pod je bio hladan. Taj me dodir vratio u tijelo brže nego misao. Bosim stopalima na pločicama stajala sam nekoliko sekundi nepomično pokušavajući se sjetiti kako sam nekad započinjala jutra. Kako se nekad ulazilo u dan bez napora, bez unutarnjih pregovora, bez straha od tišine i bez uspjeha. Otvorila sam ormar. Odjeća je visjela uredno posložena kao da zna što se od nje očekuje. Košulje. Majice. Hlače. Sve na svom mjestu. Sve čisto. Sve spremno. Previše spremno. Stajala sam ispred ormara i shvatila da ne znam što odjenuti. Ne zato što nije bilo izbora, nego zato što nijedan odjevni predmet nije imao smisla. Ruke su mi dodirivale tkaninu jednu po jednu. Neke su bile mekane. Neke krute. Neke gotovo nove. Sve su pripadale nekoj verziji mene. Nijednoj potpuno. Kao da sam pred sobom imala niz uloga, niz života koji su nekad imali smisla, ali danas nisu znali što bi sa mnom. Kao da nijedna od tih stvari nije znala gdje sam bila. Uzela sam prvu majicu koja mi je došla pod ruku. Bez razmišljanja. Bez odluke.
ODLOMAK IZ KNJIGE
Mir nije odsutnost buke, već unutarnjeg alarma
Donosimo odlamak iz nedavno objavljene knjige "Ožiljci bez rana", intimističnog i potresnog zapisa auotrice koja se ne boji otkriti najskrovitije zakutke svoje emocionalne strane u sudaru s okrutnom stvarnošću koja ju okružuje
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
