On je pisac našeg svijeta, vremena i jezika, onaj glasnik svih naših sudbina, i opće zajedničke sudbine, kakav mora postojati u svakoj zajednici. Da njega nema, glavinjali bismo u mraku, glavama se sudarali, očajavali ne shvaćajući što nam se to događa. Čovjek je takav stvor: da bi znao što mu se događa, mora tu biti netko tko će mu ispričati. I tko će ga, pravilo je takvo, svojom pričom ojaditi, uznemiriti i posramiti. Zato je glasnik sudbina prezreno čeljade u mjestu: gradska luda, mahniti propovjednik, pjesnik, cvrčak usred neprijateljskog mravljeg svijeta, Krleža s karabinom ispod kreveta… Ono što on govori, ili što u novije vrijeme piše, nikada nije ono što bismo željeli čuti, ali je ono bez čega ne možemo izaći na svjetlo. Zato ga, glasnika sudbina, progonimo, preziremo, okrećemo mu leđa, govorimo da je neozbiljan i nevažan, da je on luda koja se, poput pljesni, hrani našim kruhom i naše vino pretvara u ocat.
U vremenu u kojem su u Hrvatskoj ozbiljne dramske tekstove domaćih pisaca zamijenile paradne i tobožnje dramatizacije romana naših kul prozaistica i prozaika, i u kojem su najveći hrvatski dramski pisci - najprije Ivo Brešan, a onda i Slobodan Šnajder - prestali pisati dramske komade, jer ih više nije imao tko igrati, u tom je vremenu Mate Matišić ne samo najveći, nego i posljednji hrvatski dramski pisac
Otvori KEKS Pay
