Slavonski viski – šljivovica – curi iz kazana u dvorištu kuće u Podgoraču, mjestu između Osijeka i Našica. Ovih dana, dapače ovaj vikend, vrijeme je pečenja šljivovice u Slavoniji. U svakom se selu, nekad i gotovo svakoj kući, ovih dana – sjelo oko kotla. I počelo raditi... Kako je danas? Kazan se opet, kao i stotinu godina prije, opet pali. Možda su ih susjedi napustili, otišli trbuhom za kruhom, ali duh i šala su ostali. Curi rakija iz kotla, ti samo gurneš čokanjčić, a čašica se do vrha napuni za čas.
– To je “prvotelka”, nemoj to piti – upozorava me Ljubo Gracer (57), koji sjedi na stolcu pokraj kotla, te na vatri na kojoj peče šljivovicu peče i kobasicu na štapu.
Zašto ne, pitam naivno.
– Ta je prva najjača, a od nje ćeš se vrlo brzo “oteliti”, leći tu kraj kotla... – smije se.
Osjeća se u zraku isparavanje alkohola.
– Eto ti kobasica pa nju peci. Sa šljivom pričekaj.
Sjedimo uz kazan, kojem je nadimak i “veseli stroj”, u mjestu čiji je šljivovica najveći adut.
Lazo Rakijaš zvani Probača
Podgorač je sinonim za to domaće jako alkoholno piće, a on nastavlja:
– Nadimak mi je Probača, a zovu me i Lazo Rakijaš. Prvu sam rakiju ispekao kad sam imao 15 godina, danas mi je 57 godina pa ti sad računaj.
Njegov nos slovi kao najveći autoritet na pitanju šljivovice u zemlji. Degustira je svaki dan. To mu je i posao, radi kao svojevrsni “sommelier za rakije” u obrtu Đanić, najvećem proizvođaču šljivovice u zemlji.
– Nekad su me na posao morali tjerati, a sad sam prvi ujutro tu ispred vrata! – smije se Lazo. Odnosno Ljubo zvani Probača. I nos mu se trese dok se smije.
– Ma nije u nosu štos, već mi gledamo njegov brk. Tu se odmah sve vidi. On proba šljivovicu, a ako je brk prema dolje, znači naš je Lazo tužan jer šljivovica ne valja. Ako je brk prema suncu, e onda znači – dobra je! – smije se Goran Đanić, vlasnik obrta.
– Ovako se šljivovica pekla prije stotinu godina, u istom ovom turskom kotlu, radio ju je moj djed Jozo Đanić, baš tu na ovom dvorištu.
Iza nas je ozbiljan pogon, s najmodernijim strojevima vrijednima desetke tisuća eura, ali njih su dvojica upalila kazan vrijedan možda 400 eura ne bi li pokazali kako se to radilo nekad.
Smijeh ne staje.
– Vidi, ja sam bio poštar tu u Podgoraču. Kad sam dijelio penzije, naravno, popio bih u svakoj kući po šljivovicu. Da se ljudi ne uvrijede. Pa sam i ja autoritet na tom pitanju, rijetki su probali baš sve šljivovice u mjestu. Isplatilo mi se jer su me na kraju izabrali za načelnika – kroz šalu kaže Đanić.
Kad se pije šljivovica, pitam ih. Neki piju prije ručka, neki za vrijeme ručka...
– Kad?! Pa ujutro, oko podneva, pa zatim iza ručka, pa navečer i onda iza toga – nastavlja šalu Lazo Rakijaš.
I sad kreće šou...
– Čuj, imamo jednog tu u mjestu koji je tvrdio da je popio dvije i pol litre rakije te da je još došao sam doma.
Još je i gledao televiziju, ubacujem.
– Ma nije taj ništa više mogao gledati... A tko će ga znati, ljudi su baždareni, možda je zaista toliko popio.
Koliko tu, netko tko pije, može popiti šljivovice?
– Litru! A onaj tko ne pije, recimo da pije Coca–Colu, taj isto može popiti litru tog soka. Kod nas ti je u mjestu sve u litrama...
Piju li i žene šljivovicu, pitam Lazu Rakijaša.
– Pa naravno! Zato nas i je strah ići kući...
Sjeti se jedne anegdote pa se pljesne rukom po koljenu.
– Sreo ja dedu Jozu kako sjedi na klupi i plače. Pitam ga što je bilo. Ja mislio da on plače jer je svu šljivovicu popio, a on kaže: “Napio sam se ko pi*ka, ne smijem sad doma, baba Reza će me ubit...”
Netko se ubacuje u razgovor pa se sjeti:
– A Ivo? Taj je pio iz zatvorene boce. Naginjao je, nakon što je par sati pio, i nije primijetio da je čep na vrhu. No nije ga to omelo, gutao je zrak...
Ubacuje se u šalu i Srećko Perković, prvi čovjek turizma Našica, bliski Đanićev prijatelj.
– U danima kad se peče rakija u Našicama ne možeš cestom proći autom.
Kako ne, zbog gužve, pitam opet brzopleto.
– Ma kakva gužva. Nema puno ljudi, ali svi hodaju cik-cak! – smiju se sva trojica pa jedan poentira:
– Čekaš kišu, možda ih potjera kući.
Meso se ispeklo, na stolu je domaća slavonska kobasica, slanina, luk polijevan vrućom masti, gužvare s orasima i makom.
– Da nema kobasica, mi bismo štrajkali, ne bismo mi ništa danas pekli – smije se društvo oko kotla.
Prebacujemo se na ozbiljniju priču.
– Rakije postaju trend. Ljudi se okreću od konjaka i viskija prema prirodi. I piju rakije, evo naše se prodaju od Zagreba, Rijeke, Pule, Zadra, Splita, Dubrovnika, sve do Podgorice. A zanimljivo, od deset boca čak četiri odlaze u Njemačku – kaže ponosno Đanić koji zapošljava 27 ljudi.
Ima je i u Berlinu
– Moju šljivovicu možeš kupiti i u Berlinu! Radimo je, štoviše, u njemačkim strojevima Muller, koji su poput Porschea među kotlovima. Nijemci su tehnologiju napravili prije gotovo stotinu godina, ali mi u narodu još uvijek pečemo na turski način. Razlika između šljivovice ispečene u tom kotlu i ovom na dvorištu je nebo i zemlja. Tu se odvajaju patočna ulja, niz štetnih kiselina pa je onda zaista vrhunska. Uostalom, Nijemci koji piju najviše šljive kupuju upravo od nas. Jer, oni nemaju tako do bru sirovinu. A mi spojili njihove strojeve i naše šljive, što je onda idealna kombinacija. Inače, proizvodnja šljivovice je znanost. Naša je bez koštica i kožica! Učiš od roditelja, pa cijeli svoj život i na kraju shvatiš – još bi se moglo bolje!
Kolika je cijena litre?
– Litra prave šljivovice ne smije koštati manje od 100 kuna. Ako je jeftinije, sumnjivo je jer nije ekonomski isplativo. Eto, samo država na taj iznos uzme oko 40 kuna – govore.
– Moraš znati da šljiva, naš slavonski biser, naša cesarica, zapravo nije rakija. To su dva pojma. Rakija je loza... I šljivovica se prije smatrala sirotinjskim pićem jer pekli su je ljudi koji nisu imali novca. Ali to nije piće za siromašne, to je naš brend! Poput pizze u Italiji, a znamo kako je ta priča počela, isto su je počeli raditi siromašni... – kaže Đanić.
U priču se ubacuje i Lazo Rakijaš pa kaže:
– Šljiva se pije ljeti da te ohladi, a zimi da te zagrije. Ali ako popiješ malo više, moraš zaobilaziti vatru u širokom luku. Da se ne zapališ – smije se on opet. Ne staje.
Promijenio 27 automobila
Nakon Podgorača odlazim u selo Martin nedaleko od Našica. Gledam kuće, u ovom kraju u svakom vrtu raste barem po jedna šljiva.
Tema ista, sugovornici drugi, bračni par Luka (56) i Gordana (55) Perić.
– Ostavili smo posao koji nam je išao vrlo dobro te se okrenuli proizvodnji rakija u našoj obiteljskoj kući – govori Luka.
– U Monte Carlu sam 2001. godine bio proglašen najboljim menadžerom Zeptera na svijetu, u konkurenciji barem 100.000 ljudi. I okrenuo se rakiji – smije se Perić.
Zašto, pitam?
– Dosta mi je bilo života na cesti. Iza mene i supruge milijuni su kilometara, pa promijenili smo 23 automobila! Pazi, 23 automobila! Kad bismo prešli 200 ili 300 tisuća kilometara, kupili bismo novi. I tako u krug. A danas, sjedim na traktoru u svom vrtu, kosim travu, dolje berem šljive, ma nema ljepšeg – govori Perić.
Poznati su i oni proizvođači rakija. Od njih naručuju čak i iz Ureda predsjednika RH.
– U zemlji nitko osim nas ne proizvodi rakiju od suhih šljiva! Okus joj je bogatiji, kao barrique kod vina. A suhe šljive su i lijek, idealno je za dobru probavu pojesti 12 komada dnevno. Inače, naše su šljivovice stigle do Dubaija, a jedna boca našeg višnjevca čak i do Sydneya! – kaže gospođa Perić.
– Recept je, izvorni, mog ćaće Ante. On je volio popiti dobru kapljicu, a bilo bi mi žao da ja ne nastavim.
I on prebacuje na šalu.
– Čuj, pravilo je da kazan i ženu nikad ne posuđuješ! Taj kotao voliš kao i suprugu, a ima nekih koji kotao vole čak i malo više. Ima i takvih – smije se pa dodaje:
– Kazanu je drugo ime veseli stroj jer je uvijek opće veselje oko njega! Inače, šljivovica je bolja što je starija. Može biti u staklenoj boci i stotinu godina!
Gospođa pokazuje na voćnjak pa kaže:
– Radimo neki puta nas dvoje i do tri ujutro. Jer šljiva ne može čekati. Ne možeš je ostaviti preko noći, za ujutro. Ali, iako se fizički izmorimo na poslu, psihički se puno bolje osjećamo nego prije kad smo držali sastanke po tri ili četiri sata. Sretan si, u prirodi si, uživaš. Ali, moraš biti tu.
Pozdravljam se s njima i odlazim dvadesetak minuta vožnje automobilom dalje, u predgrađe Našica, mjesto Zoljane. U maloj obiteljskoj kući pokraj groblja za stolom sjedi Ljubica Ocelić (74) i jede grozd. Iza nje kazan.
– Sinko, sjela sam malo odmoriti – veli baka Ljubica.
Iza nje kotao.
– Uh, koliko sam se ja rakije napekla, moglo bi u bunar stati... Prvu sam ispekla 1960. godine. I svake godine po malo, po deset ili trideset litara, neki puta pedeset. Kad bih sad računala, ma ispekla sam možda i tisuću litara šljivovice. I danas se radi na isti način, ali sada je radi moj sin Antun, ja sam već stara – veli Ljubica, zastane pa kaže:
– Ali nikad ja nisam pila šljivovicu! Popila bih, možda, tek decilitar ili dva godišnje višnjevca. Ma ni toliko... Ali svaka kuća morala je imati šljivovicu, kad dođu gosti. I nikad je nisi prodavao jer je moraš imati u kući! Imam tri unuke i četiri unuka. Pa što ako se netko od njih odluči vjenčati? – govori baka.
Kazandžija otišao u mirovinu
Kraj nje stoji sin Antun i potvrdno klima glavom.
– Kod nas, kad se dogovara svadba, prvo je pitanje “tko će donijeti šljivovicu”. To je prva rečenica na svatovima. Nema veće sramote nego da za svadbu nema rakije. To je nemoguće! Čuj, za kolinje moraš imati barem litru kuvane rakije. Za Badnjak barem litru-litru i pol medene rakije. Pa za rođendan odu barem dvije boce, nedjeljom oko ručka popiju se tri-četiri štamplice. A što ti je to, mala je to čaša, gurneš unutra prst, a on skoro sve popije – veli Antun Ocelić (51).
Njegova se majka prisjeća kako je kao mlađa od prvog susjeda posuđivala kotao. Poslije su kupili svoj.
– Uzeli smo ga od kazandžije tu u Našicama. Za nekoliko tisuća kuna, ali bio je rabljen. Radio je taj naš čovjek kotlove, bio obrtnik, ali i on otišao u mirovinu...
A nekad?
– Nekad je u selu bio samo jedan. Pa smo tamo svi pekli, a vlasniku bismo ostavili litru rakije. Kasnije sam posuđivala od prvog susjeda Antuna, ali njemu nisam morala ništa plaćati, on bi mi to oprostio, pa susjedi smo...
Koliko plaćate državi za ovaj kotao od 50 litara koji je na dvorištu?
– Oko 100 kuna godišnje.
Što će biti za stotinu godina sa šljivovicom, pitam baku.
– Selo izumire… Neće je imati više tko raditi. Još će se, poput zlata, tražiti kap dobre stare šljivovice...
Nema ljepseg posla bar za mene, uzivao sam peci rakiju. Onaj osjecaj kad se dvoristem zamirise para od rakije a iz cijevi krene hladna sljiva...... 😣😣😣bes sve pare svijeta u njima zadovoljstva nema.