Stigli smo pri samom kraju epohe u kojoj je čovječanstvo imalo mnogo tetki. U svakoj porodici, o široj obitelji da i ne govorimo, svaki je pojedinac, dječak ili djevojčica, odrastao muškarac ili udana žena, imao po sedam-osam tetki u prvom, po petnaest-šesnaest tetki u drugom i trećem, te po pedesetak tetki do sedmog koljena, do koliko se u svakoj familiji srodstvo izračunavalo. Svakakvih je među tetkama bilo, već i zato što je svaka odrasla žena nekome bila tetka, i svijet se tetaka unutar sebe više razlikovao, bilo je raznovrsniji i čudnovatiji od svih drugih društvenih zajednica. Među muškarcima nije bilo skupine koja bi se mogla usporediti s tetkama. Nijedna armija, nijedna vjerska sljedba, nigdje na svijetu, možda i nijedan narod, nije se mogao s njima mjeriti. Premda su se tetkama bavili najveći naši pisci, Miroslav Krleža, Bora Ćosić, nešto diskretnije Ivo Andrić, zapravo je nevjerojatno u kojoj mjeri ostaje neiskorišten narativni potencijal tetki u našim kulturama i književnostima. Majke su do trivijalizacije precijenjene, očevima su pripisana očinstva nad čitavim domovinama, nad sinovima gorke suze su se ronile, a naša povijest rasla je s tetkama, i zahvaljujući njima postojao je agar, postojala je ona škrinjica dukata, iz kojeg će se razviti naša kultura.
Premda se Camilla lijepo ponijela u toj krvavoj obiteljskoj priči, ne dopustivši nikad da ljubavni razlozi nadmaše razloge ljudskosti i odistinske gospoštine, nikad ona u javnosti neće biti voljena. To je zato što većina svijeta ne pamti vrijeme tetaka. I u Camilli ne vide onu jednu visoku, u muškim cipelama broj četrdeset i tri
Ne propustite
Želite prijaviti greške?
Još iz kategorije
Molimo vas pričekajte...
Otvori KEKS Pay
- Otvori KEKS Pay
-
Pritisni
ikonicu
- Pritisni 'Skeniraj QR kôd'
- Skeniraj QR kôd