Naslovnica Vijesti Hrvatska

Komunisti su vodili žestoku kampanju protiv Međugorja

Komunisti su budno pratili i analizirali rad Katoličke crkve.Retorika se ponovno zaoštrila, a represivne i propagandne mjere koje su poduzimane bile su jako široke i u manjoj ili većoj mjeri zahvaćale su gotovo sve crkvene strukture i osobe
05. travnja 2013. u 14:19 0 komentara 293 prikaza
uzroci rata (1)
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/3

U brojnim čistkama koje su provođene za vrijeme vladavine J. B. Tita stradali su mnogi komunistički kadrovi. Preživljavali su oni najprilagodljiviji koji su ujedno bili i najmanje voljni i sposobni provesti nužne reforme. Nesposobnost je izazvala strah, a strah je potakao represiju prema svima koji se nisu uklapali u postavljene okvire, a posebno prema vjerskim zajednicama. Komunisti su budno pratili i analizirali rad Katoličke crkve. Retorika se ponovno zaoštrila, a represivne i propagandne mjere koje su poduzimane bile su jako široke i u manjoj ili većoj mjeri zahvaćale su gotovo sve crkvene strukture i osobe.

\'\'Veza s emigracijom\'\'

Dok se Partija bavila Crkvom na idejnoj osnovi, posao na terenu prepušten je Službi državne bezbjednosti. Ona je početkom 1980. godine pod \'\'operativnim tretmanom“ držala 45 svećenika Katoličke crkve u SR BiH, od čega je njih 16 smatrala povezanim s \'\'ustaškom emigracijom“. Iste godine, Franjo Vidović, novak iz franjevačkog samostana na Humcu, optužen je da je s još šestoricom učenika Franjevačke gimnazije u Visokom, po nalogu emigracije \'\'okupljao istomišljenike koji su bili spremni u danom momentu boriti se za NDH.“ On je u proljeće 1980. uhićen i zajedno s gimnazijalcem Ivanom Turudićem osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Vidović je osuđen na 5 i pol godina, a Turudić na ukupno 8 godina zatvora. 

Za doći pod udar SDB-a nije trebala \'\'veza s emigracijom“, čak su i obične akcije koje su svećenici organizirali, a ticale su se izgradnje ili popravka crkvi, uređenja groblja i sl., iritirale vlast koja ih je doživljavala kao konkurenciju. Optuživani su da su tim akcijama \'\'željeli dati društveni karakter i nametnuti se podružnicama i MK SSRN kao ravnopravni partneri“. SDB iz Mostara poslala je općinskim komitetima za ONO i DSZ obavijest s informacijom o reakcijama skupine \'\'ekstremnih emigranata – svećenika u inostranstvu“ podrijetlom s njihova područja, povodom smrti J. B. Tita. Naime, fra Lucijan Kordić, fra Vjekoslav Lasić, don Martin Sentić i fra Andrija Kordić te fra Lovro Globan i Ante Kozina podrijetlom iz SR Hrvatske potpisali su \'\'Protest“ koji je objavljen u emigrantskom tisku. Potpisnici teksta istakli su da je režim J. B. Tita vršio masovna strijeljanja, organizirao logore smrti, stotine svećenika su bez suda ubijeni, crkvena imanja su nepravedno oduzeta, a zagrebački nadbiskup Stepinac je progonjen. Napisali su i da su ljudska prava i narodne slobode, što posebno vrijedi za hrvatski narod, bili teško povrijeđeni. Ocijenili su da je socijalistički sustav, u biti sustav \'\'korupcije i laži“.

Ukazivanje Gospe

Slično su o samom sustavu mislili i srbijanski pisci koji su pisali i objavljivali djela u kojima je rušen Titov mit, a i demonstranti na Kosovu, čiji bunt je doveo do uvođenja izvanrednog stanja. Dok su se političari i analitičari, kako oni u svijetu tako i (dakako manje glasno i javno) oni domaći, pitali što će biti s Jugoslavijom, iz malog hercegovačkog sela Međugorja došla je vijest o čud(es)nim događanjima. Skupina djece obznanila je 24. lipnja 1981. da im se ukazala Gospa. Brojni vjernici i znatiželjnici pohodili su mjesto događanja što je izazvalo oprez, ali i strah kod vlasti. Službenu ocjenu međugorskih događaja dao je član Predsjedništva CK SKJ Branko Mikulić 4. srpnja 1981., kada je na proslavi Dana borca na Tjentištu - Sutjesci uz ostalo rekao: \'\'Dokle su kleronacionalisti u stanju da idu, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su – kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti – ponovo izmislili svoju \'gospu\', kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavaju ih \'žedne preko vode prevesti\' to jest politički izmanipulirati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti. Pojedinci su se, izgleda, do te mjere obezobrazili da smo već postali dužni kazati da preko toga više nećemo prelaziti. Vinovnike svega toga treba javno imenovati i onemogućiti da ostvare svoje mračne namjere da naše ljude, posebno omladinu ponovo razdvajaju i zavađaju na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako stvore uslove za miješanje iz inostranstva u naše unutrašnje stvari i za pritiske na nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije.

“ Nakon ovih riječi bilo je jasno da će se \'\'vinovnici“ međugorskih događaji naći pod udarom represivnih tijela vlasti. Pogotovu kada su nakon Mikulića u akciju stupili režimski novinari i orkestrirano napali međugorske događaje i njihove \'\'vinovnike“. Novinar Oslobođenja Ljubiša Jakšić napisao je osvrt na Mikulićev govor, ali i presjek djelovanja Kleronacionalista koji rade „protiv vlastitih naroda“. Jakšić je na posebno grub način kvalificirao događaje u Međugorju nazivajući ih \'\'neljudskim gestom“ i pokušajem da se \'\'na jeftin, mračnjački način“ dovede \'\'poštene ljude, vjernike“ pod svoju vlast. Jakšić \'\'prepoznaje namjere i ciljeve“ tih \'\'kleronacionalista“ i upire perom \'\'odmah tu – preko puta“ na \'\'jamu u kojoj su našle smrt brojne žrtve ustaškog terora nad srpskim narodom kao i brojni drugi antifašisti, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost“.

Kritika nacionalizma u redovima SPC-a

Jakšić se u svojoj kritici kleronacionalizma načelno, bez navođenja konkretnijih podataka osvrnuo i na \'\'poziv na sveti rat – džihad koji se ovih dana mogao čuti“. Prozvao je i \'\'pojedine sveštenike Srpske pravoslavne crkve“ u Zvorničko – tuzlanskoj eparhiji radi njihovog \'\'zagovaranja formiranja bratstva hrišćanskih zajednica“ po uzoru na koncepciju \'\'ratnog zločinca episkopa žičkog Nikole Velimirovića“. Jakšić je napao i beogradsku Politiku koja je prenijela Mikulićevu kritiku nacionalizma u redovima Katoličke crkve i Islamske zajednice, ali ne i njegovu kritiku nacionalizma u redovima Srpske pravoslavne crkve. Uslijedila je reakcija Politike, zatim i novi tekst Jakšića.

Ova polemika je važna jer se njome zapravo počinje mijenjati perspektiva napada na Katoličku crkvu. Do tada su kritike i napadi uglavnom bili usklađeni i nije bilo razlike u stajalištima Beograda i Sarajeva. Isto tako, do tada nije bilo uobičajeno niti potrebno, napade na Katoličku crkvu legitimirati napadima i na \'\'druge nacionalizme“ srpske i muslimanske, a među \'\'srpske žrtve ustaških zločina“ umetati i \'\'brojne druge antifašiste bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost“. Kada je župnik župe Međugorje fra Jozo Zovko održao nekoliko propovjedi koje su išle u prilog verifikaciji navedenih događanja, protiv njega je započeo orkestrirani napad medija, a odmah za tim i represivnih tijela vlasti. Očito je Zovko prepoznat kao \'\'vinovnik“ te je 17. kolovoza 1981. uhićen i osuđen na tri i pol godine zatvora. Presuda je na drugostupanjskom sudu smanjena na dvije godine, a zatim na godinu i šest mjeseci zatvora. S fra Jozom Zovkom su u zatvoru u Foči bila još dvojica hercegovačkih fratara Ferdo Vlašić i Jozo Križić koji su zatvoreni u rujnu iste godine.

Trojica fratara uputili su iz fočanskog zatvora 17. siječnja 1983. pismo Sekretarijatu za pravosuđe i organizaciju uprave SR BiH, u kome su pozivajući se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, tražili tretman političkih zatvorenika, mogućnost čitanja Biblije i upotrebe molitvenika, kao i mogućnost dopisivanja i primanja posjete, rodbine i fratara. Pri tome su iznijeli, kako je poznato da su komunisti u zatvorima Kraljevine Jugoslavije prevodili Marxov Kapital i imali na raspolaganju knjige zbog kojih su suđeni, a oni nemaju pravo čitati niti Bibliju. Međugorske događaje uskoro se po uobičajenom postupku pokušalo povezati s ustašama, pa su šestorica mladića iz sela Lipno, pored Ljubuškog uhićeni pod optužbom da su pjevali \'\'ustaške pjesme“, pri povratku iz Međugorja. Njihov slučaj, uz pronađene parole nepoznatih autora, koje su ispisane nedaleko od mjesta ukazanja, bili su glavni dokaz organizirane neprijateljske aktivnost.

Propaganda protiv Međugorja

U povjerljivoj Informaciji Predsjedništva CK SK BiH povodom eskalacije kleronacionalističkog ponašanja u nekim dijelovima Republike, iz listopada 1981. godine stoji i sljedeća konstatacija: \'\'Snažnije ispoljavanje klerikalizma u dijelu područja Hercegovine i sjeveroistočne Bosne i ovaj put je izraz posezanja velikohrvatskog i velikosrpskog nacionalizma za Bosnu i Hercegovinu. To je izraženo u parolama kojima su se služili pojedini hodočasnici u Međugorju, kao i pripadnici novoformiranih pravoslavnih i hrišćanskih zajednica (\"Gospo, vrati nas u domovinu Hrvatsku\", \"svi uz Krista protiv komunista\", ili \"cilj bratstva je spašavanje srpstva i pravoslavlja\"). To je, dakle vid demonstracije prisustva, moći, uticaja crkve, a na indirektan način ne samo napad na sistem, nego i \"dokaz\" da je on slab.“ Tako su po nepromijenjenom obrascu vjerski događaji, čim su poprimili masovnije okvire, dobili političku konotaciju, a onda su kao takvi diskvalificirani s nekoliko parola i pjesama.

Sve to uz neizostavne kvalifikacije: \'\'ustaštva, fašizma, posezanja velikohrvatskog nacionalizma“ i slično. Komunistička vlast je po ustaljenom obrascu pokrenula žestoku propagandnu kampanju protiv događaja u Međugorju i crkvenih struktura koje su ih podržavale. Međutim, neselektivni napadi na Crkvu doveli su do homogenizacije u crkvenim redovima, odnosno do slabljenja efekta tzv. \'\'diferencijacije“ koja je bila jedno od najvažnijih i najučinkovitijih sredstava u borbi komunista protiv \'\'neprijatelja“.

>>\'Posebno je naglašeno djelovanje kleronacionalista iz redova Crkve\'

 >>\'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa\'

>>\'Dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH se nije ni dogodio\'

O KNJIZI U prodaji na svim kioscima u H

O KNJIZI

U prodaji na svim kioscima u Hrvatskoj (za samo 79,90 kuna) upravo je knjiga „Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine“. Autor je dr. sc. Ivica (Ivo) Lučić s Hrvatskog instituta za povijest, i to je prvorazredan historiografski rad koji se, na 522 stranice tvrdog uveza, sastoji od tri ključna dijela. Autor piše o dinamici političkih i društvenih procesa i razumijevanja konteksta u kojem je BiH nastala i razvijala se, kao i svih njenih unutarnjih proturječnosti, jer bez toga nije moguće razumjeti ni uzroke rata ni povode istome koji je izbio u drugoj polovini 1991. i trajao je sve do kraja 1995. godine.

To se posebno odnosi na događaje iz osamdesetih koji su velikom broju ljudi ostali u maglovitu sjećanju, prekriveni snažnim doživljajem devedesetih i ratnom traumom. Mnogima su osamdesete, u odnosu na ratne devedesete, ostale u sjećanju kao „zlatno doba”, vrijeme mladosti u kojem se mirno živjelo, slušala glazba „novoga vala” i gledale sportske priredbe, od Olimpijade do Univerzijade. Potisnute su i zaboravljene sve one neugodne strane svakodnevnice, od inflacije i nestašice osnovnih životnihnamirnica pa do različitih oblike društvene i političke represije. Poseban dio knjige čini poglavlje o političkom mitu po kojem su u ožujku 1991. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević „dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)” a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni ishod rata.

Nema nikakva dokaza koji bi potvrdio da su Tuđman i Milošević uopće razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji događaji jasno pokazuju da se ni o čemu, pa ni o „podjeli BiH”, nisu dogovorili. U deset nastavaka ovdje ćemo objaviti najzanimljivije dijelove iz ove knjige.

Goran Jančo je za svog partnera odabrao Croatia osiguranje
Recept za uspjeh
Vlasnik najmodernije farme svinja: Godišnje uzgojim 6000 svinja. Poduzeo sam sve da ih zaštitim

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.