Prošle godine navršilo se 25 godina od osvajanja prvog Kupa prvaka splitske Jugoplastike, kada su splitski žuti u završnom susretu u Münchenu svladali veliki Maccabi iz Tel Aviva te se okitili pobjedničkom lovorikom za najbolju momčad Europe. Nekoliko mjeseci poslije, te iste 1989. godine, na Gripe je iz zeničkog Čelika – tada drugoligaša – stigao 23-godišnji Zoran Savić. Mladić koji se doslovno pojavio niotkud, donosi novi broj tjednika Max!.
Gotovo kao priča iz nekakve bajke. Slično kao i 1986., kada je na klupu žutih sjeo poprilično nepoznati i pomalo podcijenjeni Božidar Maljković. U oba slučaja navijači Jugoplastike vrtjeli su glavama, nisu se mogli načuditi takvim, kako se činilo, smiješnim poslovnim potezima čelništva kluba.
Pojavio se niotkud
Ali, baš kao što je Maljković već druge sezone pokorio tadašnju najjaču ligu u Europi, a godinu poslije i cijeli kontinent, junak ove priče, Zoran Savić, sa sretnim brojem 13 na leđima, započeo je u žutom dresu briljantni put u jugoslavenskoj i reprezentativnoj sferi. Iz godine u godinu napredovao je divovskim koracima. I tako, u vrhunskoj domeni trajao je do svoje 36. godine. Nakon što je igrački stasao u Jugoplastici, nastupao je – osim za reprezentaciju Jugoslavije – za velike klubove kao što su Barcelona, PAOK, Kinder iz Bologne, Efes Pilsen te bolognski Fortitudo u kojem je okončao bogatu igračku karijeru.
S reprezentacijom je osvojio svjetsko zlato, tri europska odličja istoga sjaja te olimpijsko srebro. Karijera koju bi poželio svaki košarkaš, jer s ozbiljnom košarkom je počeo relativno kasno, tek sa 17 godina.
U zeničkom Čeliku naučio je osnovne elemente košarke, koje je u kasnijim godinama samo nadograđivao. Proveo je pet sezona u Zenici, te godinu u čapljinskom Borcu. Bila su to vremena u kojima je igrati u Drugoj ligi pripadalo u privilegije. Kvalitetno natjecanje, odlični sastavi, igrači, treneri. Baš sve ono što je potrebno u sazrijevanju mladog igrača kakav je bio i Zoran Savić. Dvije sezone s klupe ga je vodio Kosta Jankov, koji će poslije postati pomoćnik Boži Maljkoviću u Jugoplastici. Savić je u više navrata istaknuo da je Kosta Jankov bio izniman pedagog, radnik, čovjek koji je znao sve o košarci. Jer da nije, Maljković ga sigurno ne bi pozvao u Split.
– Zaista sam puno naučio od njega, i to ne samo o košarci – naglasio je s velikim ponosom Zoran Savić.
Gripe držao "na čekanju"
Tada su treneri bili, u pravom smislu te riječi, pedagozi, učitelji. Jankov je imao popriličnih zasluga za Savićev prelazak u Jugoplastiku. Ali, da Cibona nije oklijevala, praktično zaboravila na usmeni dogovor, niti Jankov ne bi mogao previše pridonijeti, utjecati. Tadašnji trener vukova, Vlado Vanjak, htio je dovesti Savića pod Toranj. Gotovo da je već i dobio ključeve od stana u Vlaškoj, ali je na kraju ipak završio na Gripama. I – kako će se poslije pokazati – nije pogriješio.
– Vanjak je smijenjen s mjesta trenera, a ustoličen je Dragan Šakota. Nisu mi se javljali i budući da je splitski klub bio uporan, nisam htio više čekati te sam potpisao četverogodišnji ugovor za žute – podvlači Savić.
Došao je u redove prvaka Europe. Zaigrao je u istom sastavu s Tonijem Kukočem, Dinom Rađom, Duškom Ivanovićem, Goranom Sobinom, Zoranom Sretenovićem, a on nije imao niti minute prvoligaškog iskustva. Ali, imao je sreće da je Božo Maljković vjerovao u njega, dao mu šansu u pripremnom razdoblju, a on je to obilato iskoristio. I onda je došao onaj čuveni McDonald's Open u Rimu, na kojemu su žuti zamalo svladali NBA sastav Denver Nuggets. Stvarno nevjerojatno!
S košarkom je ozbiljno započeo tek šest godina prije, a sada je istrčavao protiv najboljih sastava Europe i Jugoslavije. Prava eksplozija uslijedila je 1990., nakon što su žute napustili Dino Rađa, Goran Sobin, Duško Ivanović i Božo Maljković. Savić je izborio mjesto u prvoj petorci, tada već dvostrukog uzastopnog prvaka Starog kontinenta, te dominirao tijekom cijele sezone. Postao je jedan od najboljih centara Europe, nezamjenjivi član tada najboljeg amaterskog sastava na svijetu, reprezentacije Jugoslavije.
Početkom jeseni 1991., zbog nemogućnosti da se započne novo državno prvenstvo, Jugoplastiku napuštaju svi igrači i treneri srpske nacionalnosti pa tako i Zoran Savić.
– Htio sam igrati košarku, a to u Hrvatskoj više nije bilo moguće. Nikakvih političkih konotacija nije bilo. Nitko mi nikada nije prijetio, sve je, dapače, proteklo na najbolji mogući način. Platio sam Splićanima 550.000 dolara jer sam imao još dvije godine ugovora i odlučio krenuti novim putem – objasnio je.
Nosili ga na ramenima
Izbor novog kluba pao je na veliku Barcelonu, koju je tada trenirao baš Božo Maljković. Zvali su ga oni i prije, ali nije htio napustiti Split i obući dres vječitog gubitnika, sastava kojemu su baš Splićani nabili ogroman gubitnički kompleks.
– Nisam previše uživao te dvije sezone. Maljković je vrlo brzo napustio klub te se uvukao nekakav defetizam, pojačan gubitničkim mentalitetom i staračkom momčadi, pa sam po okončanju sezone 1992./93. prešao u PAOK.
Kod Dušana Ivkovića osvojio je u dvije sezone dva trofeja, grčki kup i Kup Radivoja Koraća koji će mu ostati u trajnoj uspomeni. Jer, ipak je PAOK godinama bio u debeloj sjeni gradskog rivala Arisa. Pa je pobjeda nad iznimno jakim Stefanelom s trenerom Bogdanom Tanjevićem te igračima kao što su Bodiroga i Fučka proglašena najvećim dotadašnjim uspjehom grčke klupske košarke.
– Na povratku u Solun dočekalo nas je milijun ljudi. Nosili su nas na ramenima od aerodroma do kuća. Totalna zaluđenost kakvu sam doživio još samo u Bologni, igrajući za Virtus i Fortitudo – naglašava Savić.
Međutim, prije Bologne sezonu je proveo u Real Madridu. Savić to ističe kao loše iskustvo. Došao je u momčad prepunu stranaca, raštimani sastav, gdje je jedina svijetla točka bio trener Željko Obradović, inače Savićev reprezentativni cimer sa Svjetskog prvenstva u Argentini 1990. Nakon toga odlazi u Virtus, odnosno Kinder kako se klub tada zvao. U prvoj sezoni osvaja Kup. Vodio ih je Alberto Bucci, a na parketu predvodili Branislav Prelević i Arijan Komazec. A druge godine na klupu je sjeo Ettore Messina, još jedan sjajan trener, čovjek koji košarku živi 24 sata na dan. Osvaja treći naslov prvaka Europe, u finalu koji su proglasili najgorim u povijesti.
– AEK je tada igrao tvrdu košarku, na mali broj koševa, ali mi smo ponajviše zahvaljujući Saši Daniloviću slavili veliku pobjedu. Ako je ono u Solunu bila ludnica, onda je doček u Bologni bio ludnica puta dva. Kakva odanost, privrženost klubu – govori Savić.
Bez obzira na to, ipak nije ostao u Bologni, košarkaški život odveo ga je u Istanbul, u Efes Pilsen. Sastavili su odličnu momčad, s Peterom Naumovskim, Predragom Drobnjakom, ali ozljeda, prva ozbiljnija u karijeri, zakočila ga je u davanju optimalnog. Pola sezone proveo je u bolnicama, na rehabilitaciji i baš kada se trebao vratiti na parket, uslijedila je nova operacija koljena, tako da je zaigrao tek u siječnju 2001. Nakon sedam i pol godina opet je u Barceloni, i to samo kako – fenomenalno. Osvojio je još dva trofeja, u prvenstvu i Kupu. Zadnja igračka etapa bila je opet Bologna, ali ovaj put – Fortitudo.
– Predivna sezona. Kad sam došao, bili smo sedmi. Međutim, regularni dio okončali smo na prvom mjestu, da bismo u finalu izgubili od Benettona. Nudili su mi dvostruko bolji ugovor, željeli da produžim na još dvije sezone, ali moje misli i želje bile su košarka, ali ona iz fotelje. Postao sam generalni menadžer Fortituda, doveo za trenera Jasmina Repešu i uživao radeći ono što volim, tražiti nove talente.
Član zlatne generacije
Tri godine je to činio i u Barceloni, da bi se 2008. vratio u Bolognu, ali je ubrzo i napustio klub zbog ogromne financijske dubioze u koju je Fortitudo upao. Tijekom igračke karijere trenirali su ga mnogi velikani, kao što su Dušan Ivković, Božo Maljković, Željko Pavličević, Željko Obradović, Ettore Messina. Od svih spomenutih, Savić je ipak izdvojio dva imena, Željka Obradovića u klupskom te Dušana Ivkovića u reprezentativnom smislu. Tri puta bio je europski prvak s reprezentacijom, jednom svjetski te srebrni na Olimpijskim igrama.
Najviše se ponosi ipak zlatom iz Argentine sa SP-a 1990.
– Biti dio te generacije, koju većina smatra najboljom u povijesti, velika je radost i sreća. Igrati s Draženom, Kukočem, Rađom, Paspaljom, Divcem i ostalima, neprocjenjivo je i nezaboravno iskustvo – sa sjetom ističe Zoran Savić.
Zoran je u dugogodišnjem braku s Anitom, Hrvaticom iz Zenice. Suprugu drži najboljim prijateljem i ponosno ističe i da je nakon 26 godina još uvijek jednakim intenzitetom zaljubljen u nju te da mu je ona najveći oslonac, podrška i utjeha. Zanimljivo je da je 1996. imao ponudu Detroit Pistonsa, ali je nije prihvatio, zato što ne voli NBA ligu.
– Ne cijenim ih. To je sve samo šou, koji postaje zanimljiv tek od doigravanja. Europa je, košarkaški gledano, oaza u kojoj ništa ne nedostaje. Ne bih nikada mijenjao svoj sportski životopis – zaključio je Zoran Savić.
>> Željan je osvete za najteži poraz u karijeri, brutalni nokaut od Gonzage
radnik, krljator, zbrisao iz splita bez pozdrava, nije rekao ni hvala toniju i splitu koji su ga stvorili