Sredinom 16. stoljeća pred habsburškim istražiteljima našao se stanoviti Stjepan Prefradić, niži hrvatski plemić ili slobodnjak s područja Gornje Kladuše, čiji iskaz otkriva nevjerojatan svijet hrvatsko-osmanskog pograničja, u kojem su se rat, pljačka, zarobljeništvo, izdaje i pobratimstva neprestano isprepletali.
Prefradić je na saslušanju naime tvrdio da je čak tri puta bio u osmanskom zarobljeništvu. Prvi put otkupio se za viskokih 130 dukata, drugi put je pobjegao, a treći put, pet godina ranije, njegova je priča dobila gotovo filmski karakter.
Naime, Malkoč-beg tražio je od njega da tijekom iznenadnog noćnog napada pomogne Osmanlijama zauzeti Drežnik uz rijeku Koranu, na što je pristao te dobio na raspolaganje čak 700 ljudi. Međutim, kada su stigli pred tvrđavu, kako je kasnije tvrdio, smilovao se lokalnom stanovništvu te je zatražio dopuštenje da sam izvidi zidine, a zatim je preko njih počeo bacati veliko kamenje kako bi probudio uspavane branitelje i upozorio ih na napad.
Plan je očito uspio. Osmanlije nisu uspjele iznenaditi drežničane, a Prefradić je, bojeći se osvete, potajno pobjegao, sada pak na habsburški teritorij. No time njegove nevolje nisu završile. Preffraditsch je 1558. bio optužen da je zajedno s više ljudi opljačkao imovinu nekog plemića iz Bovića. U družini su bili Mikula i Ivan Čulin, stanoviti Juraj, Pavao Ivančić iz Bovića, Radovan Sidić vojnik Ivana Novakovića iz Krupe, te njegov sluga Petar. Osim same pljačke, teretilo ga se i da je preko svojega tasta Vujice Sidića i njegova sina, spomenuta Radovana, slao informacije Osmanlijama.
Nakon te pljačke pobjegao je sada na osmanski teritorij. Iako su ih habsburški stražari uhvatili tijekom pokušaja prelaska granice, pustili su ih nakon što su im oduzeli dio opljačkane robe. Zanimljivo je da su se pritom i oni međusobno zakleli na „vječno prijateljstvo i pobratimstvo“. No, kada je nakon tog bijega, „zbog gladi“ sudjelovao u jednom osmanskom upadu na habsburški teritorij, opet je zarobljen, ali sada od habsburške strane.
Tijekom (nedvojbeno bolnog) saslušanja otkrio je i zanimljive pojedinosti o svojim (bivšim) posjedima oko Gornje Kladuše. Tvrdio je da posjeduje prastare carske isprave koje potvrđuju njegova prava na slobodne posjede, ali da je grof Frankopan Slunjski od njega zahtijevao službu poput običnog podanika.
Nedugo poslije Frankopanova pritiska dogodio se incident. Vraćajući se jedne večeri iz vinograda sa svojim ljudima, pred Prefradića je iskočio neimenovani zarobljenik Ivana Karinčića koji ga je molio za pomoć. Prefradić mu je dao hranu i pustio ga, a njih su se dvojica zaklela na „dobro prijateljstvo i pobratimstvo“. Međutim, problem je bio u tome što se radilo o odbjeglom zarobljeniku uglednog plemića Ivana Karinčića čija je otkupnina bila procijenjena na čak 200 dukata. Stoga je Prefradić morao nadoknaditi Karinčiću dug, što je tek dijelom uspio učiniti.
Kada je za to doznao Frankopan Slunjski, Prefradić je prema vlastitim riječima bio pritvoren, ostao je bez imovine te je bio prisiljavan odreći se svojih posjeda. Upravo je zato odlučio pobjeći u Osmansko Carstvo zajedno sa suprugom, Mikulom Čulinom i njegovom obitelji.
Upravo su takvi detalji možda i najzanimljiviji dio cijelog slučaja. Iako su iskazi iznuđeni torturom te ih treba čitati oprezno, oni pokazuju koliko su odnosi na hrvatsko-osmanskom krajištu bili složeni. Ljudi su ratovali, pljačkali i prelazili granice, ali su istovremeno stvarali osobne veze, savezništva i pobratimstva, često bez obzira na vjeru, granicu ili gospodara kojem su formalno služili. Život piše najzanimljivije povijesne priče, a arhivi su mjesta njihova čuvanja. Samo ih treba otkriti i ponuditi javnosti. Zanimanja nedvojbeno ima.
Otvori KEKS Pay
