Na letovima između Zagreba i Frankfurta, pa Frankfurta i Leipziga, te na aerodromima, u čekanju, pročitao sam knjigu "Između poslušnosti i savesti", objavljenu u beogradskom Biblosu, u kojoj su sabrana predavanja, obraćanja i intervjui, uglavnom na teološke i društvene teme. U knjizi se živo raspravlja o temama slobode, odnosa čovjeka i Boga, te o tome što u Crkvi jest, a što nije sveto. Na put koji će za mene biti vrlo stresan, jer ću na njemu biti primoran da neprestano igram sebe samoga umjesto da naprosto budem ja, ponio sam još dvije knjige. Jednu koja je provjerena, jer sam je već čitao: "Zimski dnevnik" Paula Austera. I drugu umirujuću, jer je bliska mojim interesima, a vrlo udaljena od životnog trenutka: "U pohvalu sjene" Junichira Tanizakija. Na čitanje sam prvu uzeo onu koja mi se učinila najtežom, jer bi me mogla najviše obvezati, tek da je onjušim i prelistan dok čekamo ukrcavanje za Frankfurt, ali je na kraju do posljednje stranice neću skloniti od očiju, i po njoj ću, po knjizi "Između poslušnosti i savesti", pamtiti putovanje u Leipzig, i sve ono što mi se tamo događalo. Na kraju, naime, postoji u toj knjizi nešto što ima veze i s tom nagradom, i sa svečanošću dodjele kojoj sam bio podvrgnut, i s govorom koji sam u Leipzigu pročitao…
O vjerskom fundamentalizmu kaže da je to "bolest vjere", a "fundamentalizam u religiji jeste nešto kao kič u umetnosti, želeo bi i sam da bude umetnost, ali ne dobacuje dotle". Naciju doživljava kao fikciju, nešto što svakako nije od Boga, nešto što je više-manje slučajno
Otvori KEKS Pay
